Piše: dr Mirko Peković, spec. neuropsihijatrije
Moralno rasuđivanje i ponašanje su čovjekova individualna svojstva, sa kojima se on ne rađa, već ih tokom svog razvoja i socijalizacije usvaja
Etika je grana lozo je koja proučava porijeklo, ciljeve i smisao moralnog ponašanja. Riječ „etika“ potiče od grčkih riječi ethos (običaj) i ethicos (moralan). Moral je skup socijalnih normi, a etika učenje o moralnom.
Etika predstavlja skup načela moralnog ponašanja nekog društva ili društvene zajednice, koja počivaju na temeljima osnovnih društvenih vrijednosti, kao što su dobrota, poštenje, dužnost, istina, humanost…
Nauka o moralu kao društvenom fenomenu, izražava se konkretnim ljudskim postupcima, u okviru pravila, normi i civilizacijskih tekova jednog društva.
Norme, pravila i načela, običaji ponašanja i navike, kojima se ljudi rukovode u svakodnevici, obuhvaćeni su pojmom moral. Jednostavnije rečeno, ljudsko ponašanje u principu je regulisano normama i pravilima, koja važe kako za jedinku, tako i za društvenu zajednicu.
Moralne norme postoje da bi zadovoljile neki cilj, kao što je regulisanje međuljudskih odnosa. Kao normativna nauka, etika se bavi i pitanjima suštine i svrhe čovjekovog bitisanja.
U praksi, pojam moral označava šta je dobro i ispravno, a šta zlo i neispravno, posmatrano sa aspekta međuljudskih odnosa i stava pojedinca prema društvenoj zajednici. Aristotel je davno kazao da je etika nauka o čovjeku, čiji je zadatak defnisanje dobra. Primjena etičkih načela treba čovjeku da pruži srećan život.
Sreća ponajviše zavisi od interpersonalnih odnosa, koji nikada nijesu bili na velikoj visini, adekvatni, humani i tolerantni.
Poznato je da skoro sve stručne discipline, a naročito one koje se neposredno bave ljudima, imaju svoju profesionalnu etiku. To se odnosi na skup načela koja regulišu praksu, odnosno odnos sa korisnicima usluga, mjere i aktivnosti koje sprovodi. Etičke norme predstavljaju re eks društvene zajednice i one treba da korespondiraju sa načelima same struke i da su obavezujuće za sve njene članove.
Treba kazati da su moralno rasuđivanje i ponašanje čovjekova individualna svojstva, sa kojima se on ne rađa, već ih tokom svog razvoja i socijalizacije usvaja. Tokom razvoja svijesti i savjesti, introjektuju se norme i načela, počev od značajnih gura (roditelja), porodičnog doma, pa nadalje od drugih značajnih figura, u bližem i širem socijalnom okruženju.
Medicinska etika pripada korpusu primijenjene ili normativne etike, zasnovane na speci čnim načelima i medicinskoj praksi koja važi i za psihijatriju kao dio medicine.
Etički principi i načela u medicini su neophodni, s obzirom na to da se na njima zasniva plan i smjernice za donošenje važnih i složenih odluka, koje se tiču fundamentalnih prava bolesnika. Nekada su te odluke bolne i tiču se, ne samo bolesnika, nego i zdravih ljud, njihovog života, pa i smrti. Etička pitanja u psihijatriji posebno su izoštrena i složena. To je uslovljeno složenošću prirode psihičkog života i psihičkih poremećaja. Psihijatrija kao medicinska disciplina ima više specifičnosti, koje su vezane za doživljaj duševnog poremećaja, primjenu dijagnostičkih postupaka, liječenje i rehabilitaciju mentalnih bolesnika.
Dijagnostika u psihijatriji je specifičnija i složenija u odnosu na dijagnostiku u biološkoj medicini. To proističe iz hipotetičnosti etiologije mnogih duševnih poremećaja, koje shodno tome treba stalno provjeravati i testirati odgovarajućim tehnikama i instrumentima. Zbog nejasnoća etiopatogeneze značajnog broja psihijatrijskih poremećaja, nepouzdani su dijagnostički kriterijumi da bi se objektivizirao određeni mentalni poremećaj. Naime, dijagnostika psihičkih poremaćaja mahom se zasniva na iskazu bolesnika o subjektivnom doživljavanju i utisku o ponašnanju bolesnika u različitim situacijama. Potom, poznato je da dijagnoza psihičkih poremećaja može biti provokativna i bolna, kako za bolesnika, tako i za njegovu porodicu. Dijagnoza može predstavljati stigmu o čemu medicinska etika i pravo treba da vode posebnu brigu.
Naznačene specifičnosti stvaraju prostor za nesporazume i koliziju između pojedinih etičkih načela, čime se pokreću brojna pitanja, dileme i nesporazumi.
Normativna etika u psihijatriji može pomoći da se donesu ispravne i podobne odluke u takvim i sličnim situacijama. Iako je psihijatrija relativno dobro regulisana pravnim propisima, a njihova etička načela međusobno korespondiraju, dešava se nerijetko da su oni u međusobnoj koliziji. Sve to, naravno, usložnjava rad u psihijatrijskoj praksi.
U psihijatrijskom radu nailazimo na različite psihijatrijske poremećaje, počev od sasvim lakih, koje je teško razaznati od uobičajenog ponašanja, do veoma teških slučajeva, koji zahtijevaju različite i brojne dijagnostičke postupke i procedure. Uz to, neki od pacijenata mogu biti opasni po sebe ili svoju okolinu. U mnogim prilikama traži se brza dijagnostika i medikamentozna intervencija. Takođe je poznato da neki oblici liječenja nose sa sobom određeni rizik (primjena antipsihotika i elektrokonvulzivna terapija).
Nerijetko se javljaju etičke i pravne dileme vezane za čuvanje ljekarske tajne, principa informisanja pacijenta o prirodi bolesti, mogućnostima i načinima liječenja. Zatim, potrebno je poštovati bolesnikovo pravo na slobodno odlučivanje o prihvatanju ili odbijanju liječenja, nedobrovoljnoj hospitalizaciji i prinudnom liječenju, kao i obavezama prema trećoj strani.
Djelatnost psihijatra je delikatnija nego ljekara u drugim oblastima medicine, zato što se od njega traži da neposredno arbitrira po mnogim pitanjima vezanim za život i funkcionisanje bolesnika. Od takvih pitanja i problema navodimo neka: utvrđivanje sposobnosti bolesnika za rad, upravljanje motornim vozilom, sklapanje braka, staranje o djeci, poslovna sposobnost, sklapanje raznih ugovora i slično. To psihijatru u neku ruku daje neograničenu moć, ali i dilemu.
Najdelikatnije je pitanje čuvanja ljekarske tajne i nanošenje štete pacijentu njenim otkrivanjem. Psihijatar je u dilemi, vezano za čuvanje ljekarske tajne, ako povjerljive informacije ne saopšti članovima porodice koji u nekim prilikama mogu pružiti značajnu pomoć. Posebno je delikatno pitanje vezano iz obaveza prema trećim licima.
Informacije koje se pružaju pacijentu mogu biti od njega shvaćene realno, ali u velikom broju slučajeva, one se pogrešno tumače, pri čemu jedan broj pacijenata, gdje objektivno postoje razlozi za hospitalizaciju, nju odbijaju, ne shvatajući da se radi o ozbiljnoj bolesti. Sada se javlja dilema, kako i da li pacijenta uključiti u odlučivanje o hospitalizaciji i da li sprovesti nedobrovoljnu hospitalizaciju i prinudno liječenje. Ovakve delikatne situacije nijesu rijetkost u psihijatriji i one traže od psihijatra da procijeni šta je u konkretnom slučaju najkorisnije za pacijenta i s tim u vezi preduzeti mjere i radnje da mu se pruži neophodna pomoć uz najmanje moguće nanošenje štete.
U neuropsihijatrijskom kompleksu nalaze se mnoge dileme vezane za dijagnostičko-terapijske postupke.
Pored toga, svjedoci smo da nas farmaceutska industrija svakodnevno informiše o novim psihofarmacima, nekritički obećavajući da u njima čovjek može naći spas i sreću.
Ogromni broj ljudi pati od neurotičnih smetnji, problema življenja i slično, koje pokušava razriješiti upotrebom (zloupotrebom) sedativa, psihostimulatora ili droga, neprirodno je da se emocije programiraju i društveni problemi psihijatriziraju.
Navodi se da svakodnevno oko 40 miliona Amerikanaca uzima neki od antidepresiva da bi popravio turobno raspoloženje i svoj nespokoj. Zaboravlja se da čovjek nije mašina i da se njegovi mentalni i tjelesni poremećaji ne mogu nadomjestiti kao kod mašine šrafom, odnosno na mah popraviti medikamentima.
Znamo da se psihijatrija zloupotrebljavala i u političke svrhe, što se ranije činilo u Sovjetskom savezu, Kubi i Južnoafričkoj uniji, kada su politički disidenti podvrgavani „ispiranju mozga“ i proglašavani za duševne bolesnike.
Sva ta i druga problematična pitanja koja se u psihijatriji javljaju, moguće je prikladnije razriješiti, ako psihijatar radi na svojoj ličnoj i profesionalnoj a rmaciji, ako humanističkim pristupom i univerzalno etičkim pogledom prema svijetu dobro zna i uočava da je važno da se pomogne pojedincu, njegovoj porodici u njihovim krizama, profesionalno i odgovorno uz empatiju prema svim pacijentima.
Da se ne bi pravili previdi, greške i slično, Svjetsko psihijatrijsko udruženje usvojilo je 1977. godine Havajsku deklaraciju, postavljajući etička uputstva za psihijatrijski rad. Deklaracija je dopunjena u Beču 1983. godine. S obzirom na napredak koji se događa u svim oblastima medicine, bilo je neophodno revidirati određene etičke principe i standarde.
Kao članovi društva, psihijatri se moraju zalagati za pravičan i jednak tretman mentalno oboljelih, socijalnu pravdu i jednakost svih.
Na fonu tih saznanja Generalna skupština Svjetskog psihijatrijskog udruženja, koja je održana u Madridu 25. avgusta 1996. godine, usvojila je etičke standarde koji treba da budu putokaz za ponašanje psihijatara u čitavom svijetu.
1) Psihijatrija je medicinska disciplina koja se bavi obezbjeđivanjem najboljeg liječenja i rehabilitacije osoba koje pate zbog mentalne bolesti i unapređenja mentalnog zdravlja. Psihijatri su u službi pacijenata obezbjeđujući im najbolje raspoloživo liječenje koje je u skladu sa prihvaćenim naučnim znanjem i etičkim principima. Psihijatri treba da primjenjuju terapijske intervencije koje najmanje ograničavaju slobodu pacijenta i traže savjet za one oblasti rada za koje nijesu primarno specijalizovani. U svom radu, psihijatri treba da budu svjesni i vode računa o ravnomjernoj raspodjeli zdravstvenih resursa.
2) Dužnost psihijatara je da drže korak sa naučnim razvojem svoje struke i da prenose nova znanja drugima. Psihijatri edukovani za istraživanje treba da teže da prošire naučne granice psihijatrije.
3) U terapijskom procesu, pacijent treba da bude prihvaćen kao ravnopravni partner. Odnos terapeut-pacijent mora se zasnivati na uzajamnom povjerenju i poštovanju, što omogućava pacijentu donošenje slobodnih i informisanih odluka. Dužnost psihijatra je da pacijentu pruži relevantne informacije kako bi ga osposobio za donošenje racionalne odluke, u skladu sa njegovim ličnim vrijednostima i sklonostima.
4) Kada je pacijent nesposoban i/ili nemoćan da donese pravu odluku zbog mentalnog poremećaja, psihijatri treba da konsultuju porodicu i, ako je potrebno, potraže pravnog savjetnika, kako bi zaštitili ljudsko dostojanstvo i zakonska prava pacijenta. Nijedno liječenje se ne smije sprovoditi protiv volje pacijenta, osim ako bi izostajanje liječenja ugrozilo život pacijenta i/ili onih u njegovoj blizini. Liječenje uvijek mora biti u najboljem interesu pacijenta.
KRAJ TEKSTA U SLjEDEĆEM BROJU
Dodajte komentar