Ksenija Popović, spisateljica

[heading]U SVIJETU DRUKČIJEM OD SVIH[/heading]

38-ksenijaSvojim drugim po redu romanom „Uspavanka za Vuka Ničijeg”, koji je svijetlo dana ugledao marta ove godine, potvrđen je uspjeh autorke Ksenije Popović ostvaren prvijencem „Dječak iz vode”. Njen nesporan pripovjedački talenat uočava se u sposob­nosti da se toliko opisivanoj problematici ljubavnih odnosa dvoje ljudi doda kontekst socijalne uslovljenosti, te tako pred čitaoca postavi jedna višedimenzionalna narativna konstrukcija koja i te kako zaokuplja pažnju. Rođena Podgoričanka, danas stanovnica Danilovgrada, Ksenija je dobar dio života provela u Italiji, Americi i Španiji. 2004. godina može se smatrati početkom njenog zapaženog istupa na književnu scenu. Dobitnica je značajne književne nagrade „Isidorinim stazama”.

Kao odličan diplomac Studija za engleski i španski jezik i književnost na Filološko-književnom smjeru Katoličkog univer­ziteta u Milanu, ova mlada spisateljica istovremeno je i autorka „Gramatike italijanskog jezika”. U braku sa Ivanom Ivaniševićem, neodoljivo šarmantna Ksenija ima dvoje djece, Filipa i Lenu.

Koji su osnovni izazovi koji su se pred Vama, kao pripovjedačem, nalazili u vrijeme pisanja romana? Kako treba da izgleda moderan pripovjedač?

Moderni pripovjedači su toliko različiti da ih je ne­moguće staviti u isti koš. Jedino od čega bi svi, po mom mišljenju, morali da bježimo su stereotipi. Nedavno sam pokušala da čitam „Pedeset nijansi sive”, knjigu koja je izazvala „bum” u čitavom svijetu zato što ima zanimljivih erotskih detalja, i zapanjena sam količinom stereotipa u njoj: djevojka je – naravno – veoma mršava, ali – naravno – zato što je prirodno takva i ne voli da jede, a ne zato što se trudi; veoma je lijepa, ali toga nije svjesna; muškarac je – naravno – nenormalno bogat i lijep i – naravno – svoj alterna­tivni seksualni ukus duguje činjenici da su ga zlostavljali kad je bio mali. Da tek vidite izraze i metafore, pa to je strašno: njena podsvijest i njena unutrašnja boginja reaguju na sve što ona radi, 0 čemu razmišlja. I tako dalje.

Moji najveći izazovi su bili kreiranje čiste rečenice, bez  jedne suvišne riječi, ali i prihvatanje činjenice da su se likovi i priča otimali mojoj kontroli i dobijali sopstveni život. Kad sam se konačno s tim pomirila, roman sam veoma brzo završila.

 Šta očekujete od svoje čitačke publike?

 Da mnogo, neodoljivo, vole Vuka.  Junaci Vaših romana su složene ličnosti prikazane u vrtlogu iskušenja proisteklih iz haotičnosti savremenog svijeta. Možete li prikazati njihove osnovne karakteristike?

Nerado upoređujem „Dječaka” i „Uspavanku” jer „Dje­čaka” smatram mladalačkom pričom, koja ima veliku snagu, ali i stilskih manjkavosti. Međutim, sličnosti su očigledne: mladi ljudi koji su obilježeni nedostatkom ljubavi u djetinjstvu, koji vuku posljedice teških odrastanja kakva ni jedno dijete ne bi smjelo da iskusi.

Pored bavljenja romanom, veoma ste aktivni na društvenim internet mrežama. Šta očekujete od tog interaktivnog kontakta sa publikom?

Upravo to što ste i sami rekli – interakciju, kontakt. Otkad je izašao „Vuk”, dobila sam stotine zahtjeva za prijateljstvo na „Facebooku”. Imala sam 300 prijatelja, sad imam oko 700. Većina tih ljudi se javila i putem privatnih poruka, jer je osjetila potrebu da kaže da je pročitala knjigu i da podijeli svoje utiske. Takve povratne informacije su neprocjenjive.

 Bavljenje fitnesom, sprovođenje dijeta i odanost zdravom stilu života, samo su neke od tema koje na duhovit način, ali sa iskre­nom posvećenošču, opisujete u svojim blogovima. Koliko ste aktivni u svemu tome?

Nažalost, veoma sam lijena u svemu tome, ali ne presta­jem da se borim. Strašno mi teško pada to što sam se ugojila, ali i dalje jedem. Mislim da možda imam poremećaj ishrane, jer samo razmišljam o hrani, danonoćno. Borim se koliko mogu, pa sve to ide na talase: čas sam disciplinovana, čas trpam sve što stignem. I u međuvremenu patim što više nemam tijelo koje sam nekad imala, niti zdravlje koje sam nekad imala, baš kao što mi teško padaju neke od posljedica porođaja. Rodila sam dva puta u godinu i po, i donji dio kičme mi je u takvom stanju da mogu da ležim samo u jednom položaju. Odjednom se osjećam kao da moje tijelo ima šezdeset godina, a um dvadeset, i taj rasko­rak me užasno nervira. A rješenje je, naravno, samo u mojoj glavi, jer svi mi znamo kako se mrša i svi mi znamo kako se živi zdravo. Što nas u tome sprječava – to je već druga priča.