[heading size=”7″]Poznati i zdravlje: Ivan Maksimović, lice sa TV ekrana[/heading]
Slika profesora italijanskog jezika i književnosti, koja bi se, kada bi se to ticalo profesionalne kvalifikovanosti, sasvim plastično dala zamisliti: Ivan Maksimović sa školskim dnevnikom u ruci, zamišljen izgled, omiljen nastavnik… , nekako je odložila svoju realizaciju, a čini se da to ovom omiljenom i veoma popularnom novinaru ne smeta baš previše. Novinar urednik u „In” televiziji, voditelj brojnih manifestacija: muzičkih festivala, promocija, zabavnih programa, radio je u brojnim crnogorskim medijima: Radio-televizija Crne Gore, „Elmag” radio, Radio „Gorica”, Radio „Montena”… Kao osoba lišena megalomanskih poduhvata, čiji je životni stil izgrađen od „malih, relativno lako ostvarljivih ciljeva”, poznao je da ako radiš ono što voliš imaš sigurnu šansu za uspjeh. Razgovarali smo sa njim o stavovima o zdravlju.
Koliko ste posvećeni brizi o očuvanju sopstvenog zdravlja? Šta je prioritetno?
Moram da priznam da baš i nisam od onih koji striktno vode računa o zdravlju, a pod tim podrazumijevam tačno deinisane termine obroka, unošenje vitamina u preporučenim količinama, neprestanu izičku aktivnost i slično… Neću da kažem da ne obraćam pažnju na sve to, već da posao ponekad ne dozvoljava da sve ide idealno. Doduše, podatak da ne pušim i ne pijem možda mi daje privilegiju da ne moram da ispoštujem sve deinicije zdravog života.
Šta biste nam rekli o današnjim uslovima bavljenja novinarstvom, posebno o statusu mladog novinara?
Novinarstvo je specifična profesija… Mada, sve su na svoj način, ali ovo je posao bez radnog vremena, praznika, često i odmora. Današnje novinarstvo zahtijeva dosta odricanja, a to nije baš omiljeno kod mlađih generacija. Valjda su zato mediji, kao profesija, i manje popularni nego nekad, naročito kod muškog dijela populacije… Ipak, kad nešto radiš ne da bi bio poznat, nego zato što to voliš, onda se neke stvari doživljavaju drugačije i proživljavaju lakše.
Jedan ste od najpoznatijih novinara kada je u pitanju medijska pozornica Crne Gore. Postoji li nešto čemu posebno zahvaljujete za svoj uspjeh?
Mnogo je preduslova neophodno imati ili ispuniti da bi čovjek u nečemu bio uspješan. Kao što sam već rekao: ambicija, odricanje, ali, prije svega, najbitnije je da čovjek „pogodi” sa izborom, odnosno da je svjestan da mu nešto ide dobro, a nešto ne. Dakle, realnost u procjeni, svijest o sopstvenim vrlinama i manama… to je preduslov za bilo koji uspjeh.
Budući da ste jedna od osoba koje dobro poznaju aktuelna dešavanja u oblasti zdravstva, makar kada je crnogorsko podneblje u pitanju, možete li dati ličnu procjenu trenutnih dešavanja na tom planu?
Moram priznati da nisam baš toliko upoznat sa situacijom u našem zdravstvu, osim u mjeri dostupnosti informacija stanovništvu koje nije iz te sfere života. Dakle, pratim obavještenja sa sugestijama koje nam stižu, poput ovog posljednjeg o preporuci da se ne konzumira voda „iz česme”, ali detaljnije, ne mogu se pohvaliti da sam vrsni poznavalac dešavanja.
Kao i svi, svjedok sam da i zdravstvo prolazi kroz neku vrstu tranzicije i da se reformiše, međutim to je proces koji ne ide uvijek previše lako, pa su i kod njih, vjerovatno, problemi neminovni. Činjenica je da su mjesta na kojima se ja „srećem sa zdravstvom” drugačija u odnosu na period mog djetinjstva, da je informatička era uzela maha, da se zakazivanjem pregleda smanjuju gužve i ubrzava proces i da se napreduje u određenoj mjeri i da se približavamo svim onim standardima koje propisuje savremeni život.
Šta, po Vama, podrazumijeva zdrav stil življenja?
U ovom vremenu predstavlja utopiju… Zdrav stil življenja podsjeća na igru „Puzzle” koja obuhvata mnogo komadića jedne velike slike, a koju najčešće nije baš lako sklopiti. Po mom mišljenju, to je vojnički život – buđenje u 6, jutarnja gimnastika, doručak, dan ispunjen fizičkom, ali i kreativnom aktivnošću, još makar 3 obroka u pravilnim intervalima, odlazak na spavanje u 22… Mada, ne poznajem mnogo ljudi koji ovako žive svoj život, uglavnom se nešto preskoči, pa se idealni ritam teško može postići…
Mjesec novembar obilježen je roze vrpcom koja simbolizuje borbu protiv HIV-a. Šta, po Vama, predstavlja segment na koji bi trebalo obratiti posebnu pažnju kada je u pitanju borba protiv ovog virusa?
Edukacija, svakako… Ni protiv čega se čovjek ne može izboriti ako to ne uradi glavom i znanjem. Nažalost, to često zna da bude problem, ne zbog manjka inteligencije, nego zbog menta-litetske neprilagođenosti i želje da prkosimo svakom izazovu. Svaka sredina ima svoju specifičnost, a naša bi mogla da bude da nismo baš uvijek upoznati sa svim prijetnjama iako smatramo da bismo svi najbolje vodili fudbalsku reprezentaciju, rješavali društveno- politička pitanja, liječili ljude…
Kako ocjenjujete stanje u Crnoj Gori kada je u pitanju zaraženost ovim virusom i društveno ponašanje u vezi sa njim?
Ne raspolažem baš tačnim podacima o broju zaraženih HIV virusom u Crnoj Gori, ali ne treba biti previše inteligentan da bi se ustvrdilo da koliki god da je – taj broj je svakako alarmantan. Toga bi, prije svih, morale biti svjesne mlađe generacije… Kao što rekoh, svakom problemu se najčešće pristupa uz princip „neće se to meni desiti”, što često zna da se obije o glavu. Informisanost, edukacija, spremnost da se zaštitom ili bilo kojim drugim metodom povede računa o tome da sopstveni život nije jedino na šta jedan čovjek utiče… načini su da se preskoči svaka prepreka, nebitno koje je vrste.
Da li mislite da je priča o zaštiti zdravlja dovoljno zastupljena u medijskom životu Crne Gore?
Postoje neke stvari i neke priče kojih nikad nije dovoljno. Na sreću, raznovrsni mediji, uključujući i internet, danas su nam dostupni, pa se na taj način čovjek može informisati o svemu. Činjenica je da postoji određeni procenat svake, pa i naše populacije, koji prilično vodi računa o zdravom stilu života i pokušava da, kroz porodicu, posao, društvo… animira ostale da se prilagode ne samo aktuelnom trenutku, već, prije svega, i sopstvenom životu i očuvanju zdravlja, a mediji su tu da potpomognu tu priču i doprinesu podizanju svijesti o značaju onog što imamo, a čega najčešće nismo svjesni.
Postoji li neki poseban cilj čije ostvarivanje ste zacrtali u nastavku svoje karijere?
Iskreno, ne postoji neki veliki cilj. Ja sam osoba čiji se život sastoji iz malih ciljeva, relativno lako ostvarljivih, i zato svaki od njih uvijek predstavlja veliku pobjedu. To je, valjda, i suština dobre priče – ne forsirati sebe na poljima gdje se ne osjećate kao svoj na svome, već se boriti sa izazovima kojima možete doći glave. Upravo to može i biti poruka za čitaoce Medicala, poput one iz Alena Forda: – Ako želiš pobijediti: prva stvar koju ne smiješ ućiniti je – ne smiješ izgubiti… A to „izgubiti”, u stvari znači „lako odustati”.
Dodajte komentar