Osmijehom namiriti gubitke

0
263

[heading]Poznati i zdravlje: IVANA MRVALJEVIĆ, GLUMICA[/heading] Dobro poznata teza da Cetinjska dolina zaista predstavlja posebno mjesto pod suncem mogla bi biti potkrijepljena i svega jednom, makar i fotomontažnom fotografijom galerije talenata dokazanih na nivou koji prevazilazi regionalno i lokalno. Lik koji bi morao sačinjavati tu ekipu uspješih, svakako bi bila Ivana Mrvaljević.

Po zvanju diplomirana glumica, ova Cetinjanka je 1995. započela svoj hod poljem umjetnosti kada je kao studentkinja Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju glumila u kultnoj TV seriji „Oriđinali”. Manje je poznato, ali oprobala se u i ulozi producentkinje, a zvanje magistra analitičara kinematografske i televiz­ijske produkcije i krosmedijalnih komunikacija stekla je u Torinu. Ova mlada umjetnica bila je i umjetnička direktorica Kraljevskog pozorišta „Zetski dom”, stalna članica ansambla Gradskog pozorišta u Podgorici, osnivač je NVO „Teatar mladih” na Cetinju i član Upravnog odbora Udruženja filmskih stvaralaca Crne Go­re. Pozornice Cetinja, Budve i Tivta bile su okrilje njenih brojnih glumačkih nastupa, a zapisi o tome, pored ostalog, čuvaju se i u ostvarenjima „Betula na malu valu”, „M(j)ešoviti brak”, „Bokeški D-mol”, „Čuvari staza Sjevera’.

Osmijeh, kako i sama svjedoči, zaista bi se mogao okarakterisati kao Ivanino moćno oružje.

Glumica ste čiji profil mnogi od nas, Vaše publike, doživljavaju kao kontesu od Crne Gore. Kako biste opisali svoj profil koji se iskristalisao iz do sada odigranih predstava i filmskih ostvarenja?

Teško ste mi pitanje postavili. Uz zahvalnost na kompli­mentu, moram priznati da me etiketa „kontesa” obavezuje i plaši, djeluje mi kao nešto gotovo, zaokruženo, kao nekakav konačni sud o meni kao glumici… Tačno je da je glumac mozaična ličnost, da kockice, tj. uloge, jedna bez druge teško mogu govoriti o cjelini.

Ne znam koji je moj proil, ko sam, ali vjerujem da bi moje dosadašnje i buduće uloge mogle jednom pomoći da se rasvi­jetli ta misterija. Jedno je sigurno. Uloge mi otvaraju nove prostore i nove vidike i ne daju da se uljuljkam u jedan način mišljenja ili u jednu ulogu koju bih igrala cijelog života. Jedino što o svom profilu glumice mislim jeste da se nakon mog dosadašnjeg rada saradnici i publika mogu pouzdati u mene. Ali i dalje sam nemirna. Ako me ne traže, tražim ja od sebe. Moja priroda je takva, hoće da se nečim bavim, da stvaram, da ne čekam prst sudbine. A kada ne ide, kako kaže Meša Selimović u „Dervišu i smrti”: „Ja se osmijehom namirim za gubitke.”

Šta je, po Vama, najveći glumački izazov?

Sve više i više shvatam da imati glumački dar, onaj intimni izvor iz koga se gluma, glumačka volja, moć i mašta napa­jaju, znači imati dužnost da ga usavršavaš. Uspjeti odoljeti trago­vima zamora, istrošenosti i ponavljanja, ne upinjati se da budeš neobičan ni na sceni ni u životu i ne nositi masku glumca kao bića izvan svijeta i mimo ostalih ljudi.

U ovim i ovakvim vremenima veliki je izazov ne iskriviti kičmu, ostati svoj, poštovati profesiju, ne podleći, najblaže rečeno, lošem ukusu ovih čudnih, dosadno nezanimljivih, u suštini strašnih vremena! A glumci, možda mnogo više imaju šanse za tako nešto. Presvlačimo se, ali mislim da se oni koji se bave glumom kao umjetnošću, ne presvalače iznutra … To je svojstvenije nekim drugim, manje plemenitim djelatnostima, od kojih nažalost svi zavisimo.

Kako opisujete aktuelnu pozorišnu i televizijsku produkciju u Crnoj Gori?

Zavisi iz kog ugla je posmatramo. Ako se osvrnemo na period od prije 15-ak godina, današnja odnosno doskorašnja situacija djeluje kao renesansa. Ali ukoliko ugao gledanja pomje­rimo u odnosu na svijet, Evropu, pa i region, ne znam o kojoj kategoriji pozorišne i televizijske produkcije možemo govoriti!

Onakva je valjda kakvi smo mi sami. A čini mi se da smo postali instant društvo, lijeno da nešto promijeni… da puni predrasuda idemo na sigurno, već viđeno… A koliko smo mi duboki i hrabri da stvari mijenjamo, svježi i ambiciozni da ne vadimo iz ladica bajate stvari, valjda su nam takve i predstave i TV produkcije.

Možda ćemo se vratiti u neko cirkusantsko vrijeme. Možda glumci ovoj sredini trebaju samo kao vašarski zabavljači ili režimski čuvari! Nisam neko ko stvari može promijeniti, ali imam pravo i obavezu da izrazim svoje očajanje!

Smatrate li daje nečemu potrebno posvetiti posebnu pažnju kako bi se intenzivirao rad na jilmskojprodukciji u Crnoj Gori?