Rukometne heroine

0
248

[heading]Maja Savić i Bojana Popović, srebrne iz Londona [/heading]

Osvajanjem srebrne medalje na ovogodišnjim Olimpijs­kim igrama u Londonu veliku radost Crnoj Gori donijele su rukometašice. Tu zlatnu generaciju predvodile su Maja Savić i Bojana Popović. Blistale su one na terenu i van njega. Majstorst­vom, kapitenskim autoritetom, pobjedničkim karakterom bile su prave liderke, prave lavice. Podijelile su sa nama utiske sa ovog događaja.

OSVOJILI STE KUP EVROPE I SREBRO NA OLIMPIJSKIM IGRAMA. KOJE TAKMIČENJE JE BILO TEŽE?

Maja: Liga šampiona je najjače klupsko takmičenje i za nju se spremate 365 dana, a da bi nešto uradili mora se dobro odigrati cijela sezona. Opet, san svakog sportiste je Olimpijada, gdje imate 12 nacionalnih timova i jednostavno u svakoj utakmici idete na pobjedu. Mislim da je svakako teža Olimpijada. Reprezen­tacija Crne Gore imala je sreće da se takmiči svakog drugog dana i da je nijesu pratile povrede. Bili smo autsajderi, pa smo imale i motiv više da se dokažemo.

Bojana: Liga šampiona duže traje i više se radi, a Olimpi­jske igre dvije sedmice i morate maksimalno biti spremni za svaku utakmicu. To su dva velika različita takmičenja. Mislim da se ne mogu porediti jedno sa drugim. I na jednom i na drugom najbitnija je forma da biste ostvarili uspjeh.

BEZ OBZIRA NA TO ŠTO STE BILI DEBITANTI, IPAK STE U MNOGIM UTAKMICAMA IMALI ULOGU FAVORITA. DA LI JE BILO TEŠKO NOSITI SE SA TIME?

Maja: Težak je period iza nas. Vrijedno smo trenirale i radile i bile uvijek jedinstvene, što se moglo vidjeti na terenu. Rad se isplatio. Prvo smo osvojili Ligu šampiona pa srebro na Olimpijskim igrama. Pisali smo istoriju. Iako smo bile svjesne kvaliteta koji posjedujemo imale smo i malo sreće jer su nam se sve kockice složile.

Bojana: Samo u nekim utakmicama bili smo favoriti. Željeli smo prvo uspješno proći kvalifikacionu grupu, što smo i uradili, pobijedile Englesku i Angolu. Kasnije smo rasterećene igrale, jednostavno uživali u igri. Mislili da odigramo najbolje i spontano, a kako bude biće. Naša dobra odbrana i napad su se isplatili.

KAKO SADA GLEDATE NA OSVOJENU MEDALJU?

Maja: San svakog sportiste jeste osvojiti medalju na Olimpijskim igrama. Eto, naš san je postao java. Srebrna medalja ima puno veći značaj u našoj zemlji nego što bi imala negdje drugo, prva je državna. Ovo je novo i značajno iskustvo i divan osjećaj koji ću pamtiti do kraja života.

Bojana: Još uvijek sabiram utiske sa Olimpijskih igara. Kada pogledam snimke utakmica, srce mi je puno. Doček u Podgorici bio je fantastičan. To je nešto što se ne zaboravlja. Presrećna sam što smo osvojili medalju.

KAKO SU TEKLE PSIHIČKE PRIPREME?

Maja: Gledali smo utakmice protivnika i analizirali ih. Nastojali smo da naša odbrana bude što je moguće bolja u odnosu na rivala. Nijesmo dozvolili da nas bilo šta omete sa strane, nijesmo obraćale pažnju na novinske natpise. Znali smo da moramo disati kao jedno da bi ostvarili dobar rezultat. Opet, utakmica kao utamica, za neku se manje, a za neku više spre­mate.

Bojana: Znali smo da su Olimpijske igre veliko tak­mičenje na kome će se pojaviti najbolji sportisti planete. Iako je naša reprezentacija relativno mlada, radi se o veoma iskusnim djevojkama koje iza sebe imaju puno odigranih utakmica. Možda se u Olimpijskom selu osjećala neka mala euforija, ali smo to uspješno prevazišle.

KAKO JE U LONDONU BILO VAN TERENA?

Maja: Bilo je prelijepo. Prvo početna euforija, pa mala adaptacija, srećete puno poznatih sportista. Znali smo šta nam je cilj pa je euforija stavljena u drugi plan. Ništa nijesmo prepustili slučaju. Lijep je osjećaj biti na Olimpijskim igrama, ali je još ljepše kad osvojite medalju.

Bojana: Uglavnom je naša relacija bila Olimpijsko selo – hala, tako da nijesmo imali vremena za obilazak Londona. Slobodno vrijeme smo provodili sa porodicama koje su bile uz nas, a i odmarale smo da bi se što bolje pripremile za utakmice.

POSTOJI LI NEKI TAJNI RECEPT ZA USPJEH?

Maja: U kolektivnim sportovima kao što je rukomet morate biti jedinstveni da bi ostvarili uspjeh. Naša reprezentacija je bila mala zajednica koja je disala kao jedno biće. Bile smo samokritične, što je bilo i te kako značajno. Mislim da su harizma i više puta pomenuto jedinstvo ipak prevagnuli.