UVAŽAVATI RAZLIKE, PRILAGOĐAVATI KONCEPTE

− Obrazovanje u oblasti medicine je najinventivnije kad govorimo o unapređenju  nastavnih planovia i programa. Konstantno se razrađuju novi, integrisani nastavni planovi i programi. Glavna ideja koju ima većina škola jeste ideja integracije – vertikalne, što znači kliničko i predkliničko obrazovanje koje je obavezno ili horizontalna integracija, gdje se različite discipline povezuju i to je složeniji proces – objašnjava prof. Grant. Treba reći da niti jedan plan ili program nijesu pokazali da imaju bolji efekat u odnosu na drugi. Na njihov izbor utiču lokalni uslovi, lična procjena, teorije učenja i sl. Treba reći da sve manje značaja imaju naučna istraživanja, veći značaj se daje konkretnim iskustvima I fokusiranju na sam proces obrazovanja.  Takođe, sve je manje kliničkog iskustva u vezi sa kontekstualnim obrazovanjem, što može biti prilično opasno. − Obrazovanje u oblasti medicine postalo je predmet proučavanja edukativne psihologije.  Teorija sticanja znanja u oblasti medicine pogrešno je shvaćena ili, možemo reći I zloupotrijebljena, što vrlo često dovodi do loših odluka o nastavnom planu i programu i o načinu sticanja znanja. Edukatori u oblasti medicine moraju shvatiti prirodu teorije i dokaza u oblasti obrazovanja −  objasnila je prof. Grant.

Obrazovanje u oblasti medicine koje nije zasnovano na teoriji i dokazima zasnovano je na retorici, a to je dosta sporno. Slično je i sa učenjem „usmjerenim na sebe”, koje u stvari ne postoji. Studenti medicine, prema tome, treba da uče ono što im se kaže, a ne ono što odaberu.  Treba znati i da na isti način uče djeca i odrasli. − Način sticanja znanja na osnovu primjera, to je prava stvar. Da bi osmislili nastavni plan i program, moramo razumjeti učenje. A učenje je jednostavno – istakla je prof. Grant. − Morate ustanoviti robusno, organizovano, strukturirano znanje i dugoročnu memoriju, a to se razvija samo kroz simulaciju novog znanja i kroz podsticanje onih struktura u memoriji koje će prihvatiti to novo znanje. Postoji i kratkoročna, radna memorija, preliminarna, koja je uvod u ono što zapravo treba da naučimo. Postoji teritorija učenja koja razvija znanje i pretvara ga u memoriju. To je ono što pokušavamo da radimo – objasnila je ona dalje.  

Pozivajući se na istraživanja, prof. Grant je objasnila da stručna znanja nastaju u oblasti organizovane memorije i stečenog znanja, kroz primjenu tog organizovanog stečenog znanja i integraciju različitih stvari koje su ljudi naučili kroz ponavljanje i stalnu upotrebu.  − Morate da znate nešto, a da o tome ne razmišljate, e to je cilj. To je tzv. automatičnost – objasnila je prof. Grant.  Govoreći o dominantnim teorijama učenja, ona je navela i da su profesori najefikasniji kada organizuju učenje u sistemu u okviru kog se ne boje da prenesu sve što znaju studentima. − Podučavajte studente osnovnom, temeljnom znanju, jer znanje podstiče razmišljanje – poručila je ona.

Mora se ponuditi i kontekstualizacija kliničkih slučajeva. − Trebalo bi studente da podučavate osnovnim i kliničkim naukama, da im date priliku da klinički uče, da bi znanje primijenili na rješavanje problema. Kliničku nauku prebacite na kliničko učenje. Studente treba voditi na klinike – istakla je prof. Grant. Izuzetno je važna i kontekstualizacija, ali pritom treba očuvati i strukturu kliničkih nauka.

 Sticanje znanja zasnovano na rješavanju problema

 Prof. Viktor Vovc, šef Odsjeka za humanu biologiju i fiziku Univerziteta u Moldaviji i predsjednik Ljekarske komore Moldavije, prezentovao je inovativnu metodu medicinskog obrazovanja u svojoj zemlji. − Na osnovu postojećih teorija i metoda, na našem medicinskom univerzitetu, kao jedinoj instituciji ove vrste u Moldaviji, ima 5,700 studenata, 1,300 specijalizanata i 3,000 ljekara koji nastavljaju obrazovanje na univerzitetu. Obrazovni sistem naslijedili smo iz bivšeg SSSR-a. Sistem je kasnije razvijan na nacionalnom nivou I podrazumijeva 6 godina osnovnih studija i 3 godine kliničkih studija – naveo je prof. Vovc.  Kako se medicina brzo razvija, da bi taj razvoj bio adekvatno praćen obrazovanjem, akcenat u obrazovnom sistemu Moldavije stavljen je na komunikaciju, saradnju i profesionalizam. Očekuje se da će se pojaviti i nove teorije obrazovanja.

Inovacije donose prelazak na proces modulacije. − Moramo se fokusirati na dugoročnu memoriju odakle možemo kreirati osnovno znanje za buduće ljekare kroz modulaciju. To je vrlo važna stavka onoga što smo počeli da implementiramo – istakao je prof. Vovc. Ovo se ostvaruje uz korišćenje tehnologije i  interneta, uz upotrebu laboratorija za sticanje praktičnih vještina, nove metode ocjenjivanja i obuke nastavnog kadra. Novi pristup prelaska sa tradicionalnog na novi nastavni plan i program u Moldaviji fokusiran je na studente, zasnovan na problemima, na radu u lokalnoj zajednici, fokusiran na bolnice i rad u njima. − Nemojte početi postavljajući pitanje koliko da predajemo, već se zapitajte koje kompetencije studenti treba da steknu. U Moldaviji obrazovanje treba da odgovori na potrebe društva i međunarodne standarde – naveo je, pored ostalog, prof. Vovc.

Ukazujući na rezultate istraživnaja iz 2003, prof. Vovc je naveo da ukoliko je student angažovan na predavanju, direktno uključen, on će zapamtiti činjenice. Predavanja, kaže on, moraju postati aktivnija. Pitanje je kreativnosti predavača na koji način to ostvariti. Demonstracija, razgovor u grupama, konkretna primjena i podučavanje drugih, navodi on, pokazuju se kao najbolje metode za sticanje znanja. − Kad podučavate druge, najbolje učite. Upravo iz tog razloga smo se opredijelili za sticanje znanja zasnovano na rješavanju problema, jer kroz tu metodologiju studenti prelaze sa običnih u ulogu predavača.

Cilj Univerziteta u Moldaviji bio je i da se uvede kliničko znanje već od prve godine obrazovanja. Program Based Learning razvijen je prije 12 godina, po riječima prof. Vovca, upravo na inicijativu studenata, u želji da se prevaziđe nedostatak kliničke prakse. Klinički slučaj postao je na taj način podsticaj za učenje. Najvažniji rezultat cijelog projekta bili  su vrlo entuzijastični studenti.

Koliko god je teško raditi kao ljekar, smatram da nije mnogo lakše studirati medicinu. To je razlog što 10% studenata već na prvoj godini napusti medicinske studije.

Učiniti proces sticanja znanja lakšim i prilagoditi ga studentima,  transformisati metod u način razmišljanja, te sve to primijeniti na kliničke nauke u sistemu sa velikim brojem studenata, bili su dalji izazovi za modelovanje moldavskog programa edukacije.  U sistemu sa 700 studenata nametnulo se kao potrebno izvršiti i procjenu akademskog rada. − Razvoj savremenih metoda i nastavnih planova i programa podrazumijeva dva principa: osnovne nauke uče se kroz analizu tipičnih slučajeva, a sticanje znanja podstičemo kroz razvoj znatiželje studenata. Svaki student mora naći odgovore na 2 pitanja i biti spreman da svoje odgovore na ta pitanja predstavi pred drugim studentima. Znači, angažovati što više same studente kako bi ih podstakli da sami razmišljaju – istakao je prof. Vovc.

Raditi na praktičnom osposobljavanju

 

Dr Vanja Popović, predstavnica Ljekarske komore Crne Gore i ljekar Zavoda za hitnu medicinsku pomoć,  postavila je pitanje o tome u kojoj je mjeri osnovno medicinsko obrazovanje  najvažniji dio obuke. − To je baza u kojoj stičemo osnove znanja: učimo kako da komuniciramo sa pacijentima, a onda kako da ih i liječimo. Kada se upišemo na medicinu odmah razmišljamo koliko treba učiti. Treba učiti dosta, ali osnovno medicinsko obrazovanje ne treba da se bavi samo aspektima oboljenja – istakla je ona.

Postavljajući spisak pitanja koja su bitna u sticanju medicinske edukacije, dr Popović je naglasila da je jedina stvar oko koje se svi slažu to da je osnovno medicinsko obrazovanje u stvari priprema za potrebe i probleme društva. Upozoravajući na loš trend da u toku 6 godina školovanja crnogorski studenti medicine na nivou hitne medicinske pomoći provedu 0 časova prakse, ona je navela da, istovremeno, 70-80 % diplomaca počne da radi upravo u hitnoj pomoći. U primarnoj zdravstvenoj zaštiti, po podacima koje je prikazala dr Popović, studenti medicine provedu tokom školovanja oko 43h, a na sekundarnom i tercijarnom nivou čak 1.206h. Navodeći da je i u stručnoj javnosti prisutan stav da ljekari na primarnom nivou ne obavljaju dobro svoj posao iz razloga što tu oblast smatraju privremenim poslom dok čekaju na specijalizaciju, dr Popović je iznijela stav da oni nisu dobri ne samo iz tog razloga, već i iz razloga što nisu prošli dobru obuku. − Osposobljeni su da rade u Kliničkom centru, ali ne i na nivou primarne zaštite – navela je ona.

Dr Popović je, u cilju ilustracije navedenog, prezentovala rezultate uporednog istraživanja vezano za šest praktičnih vještina, pri čemu su ispitanici bili diplomci iz 4 države: Crne Gore, Srbije, BiH i Španije. Prema tim rezultatima – priprema, doziranje i davanje terapije, kardiopulmonalna reanimacija kod odraslih i djece, imobilizacija, uzimanje uzoraka i intravenozno davanje ljekova, te plasiranje urinarnih katetera, šest osnovnih medicinskih vještina, veoma su loše ocijenjene u svim zemljama, tj. obučenost diplomaca da nakon studija izvrše navedene aktivnosti ocijenjena je lošom ocjenom. Čak što više, rezultati su uglavnom poražavajući. – Možemo reći da nema stečenih praktičnih vještina nakon školovanja, što je poražavajuće saznanje – upozorila je dr Popović.

Postavljajući pitanje šta bi u smislu osposobljavanja diplomaca medicine trebalo da urade oni koji podučavaju, ona je sugerisala da je potrebno pustiti studenta da nešto uradi samostalno. − Ako postoji procedura koja se može dobiti u službi hitne pomoći, molim da odvojite vrijeme i naučite studente nečemu jer studenti medicine u Crnoj Gori kada završe studije nisu spremni za rad u oblasti primarne zdravstvene zaštite. Osnovno medicinsko obrazovanje ovdje nije dobra baza za buduće ljekare – istakla je ona.

− Osnovno medicinsko obrazovanje treba da bude kombinacija odabranih predavanja i vještina. Ne možete pustiti studente da sami vide šta je važno i šta žele da nauče. Moraju postojati stvari bez kojih ne možete, koje se moraju naučiti – naglašeno je ovom prilikom.

 

                                                                                                              Anita Đurović