Oženio se prije nešto više od četiri godine. Bilo je dobro godinu. ”Ljubav kao ljubav” – dodaje on. Živjeli su kao podstanari, radio je, plaćao stan, žena ga je voljela…
– I sad me voli, evo još je pored mene. Ona nikada nije konzumirala drogu, bila je dobar đak, starija je od mene malo i nikada nije podržavala to što sam radio. Njoj su i braća bila u problemima, polu brat i brat, i još ja pride… Ali me je zato možda i bolje razumjela. Nije znala baš sve, to nikad nije mogla. I kod gatara sam išao, eto dokle sam stigao – sve iz želje da se spasiš. To je kad čovjek sebe dovede do dna, na svim životnim poljima, nema kuda dolje, nema borbe, sve si probao, bio svuda, ali šta…
ODLUKA
– Svako drugačije ulazi u rješavanje tog problema, ali dokle god te neko tjera nema vajde. Samo radi sebe to može da se riješi i tada ćeš imat sve uz sebe – porodicu. Ja sam evo već 11 mjeseci apstinent. Niko nikoga ne može natjerat ni na šta ako to sam čovjek neće. Moje ponašanje, koje nije bilo moje, uticalo je na moju porodicu, na majku koja je bila tu najviša žrtva. Ja na jednoj strani, na drugoj otac alkoholičar, kockar… Ubio se dok sam bio u vojsci, 2001. godine. Bio je u problemima. A ja sam prelomio nekako jednog jutra. Prethodno veče sam bio u konfliktu sa majkom. ”Dohvatili” smo se dosta tema. Kada me je pitala hoću li da se riješim droge, rekao sam da ću to na svoj način riješiti, a ona mi je odgovorila „daj više, ubij se k’o ti otac, olakšaj i sebi i nama muke“. I to mi je odzvanjalo u glavi, dozvalo me pameti, k’o što se kaže, sreća u nesreći. Bio sam pod unutrašnjim pritiskom, a i djeteta radi. Tako sam ušao u apstinenciju.
U CENTRU
– Ovdje mi se sviđa, imam sve uslove. Bacio sam deset godina u drogiranje pa mogu sad jednu i ovdje. Vidio sam da ne mogu sve sam, dotle je došlo, iako sam prije ulaska bio apstinent pet mjeseci. Imao sam u početku odbojnost prema ovom centru, ali kada sam ušao osjećao sam se kao da sam došao u Diznilend. Gledam gdje ko sjedi, ko se s kim druži, tražio sam da vidim gdje je opasnost, ali se ništa nije dešavalo. I onda pomisliš da si glup što umišljaš da mora tako da bude. I onda isto tako uđeš u program sa mišlju da sve znaš o drogama, ali ne znaš ništa – znaš samo kako da je kupiš i da se drogiraš. Ovdje tek dobiješ odgovor zašto si se vraćao drogiranju, zašto je to toliko dugo trajalo, zašto nijesi znao da izađeš iz svega toga. Dobiješ dosta, dosta odgovora. Čitav mi je dan ispunjen, a to nijesam imao godinama. Ne znam kada sam ustao u sedam sati ujutru, ali sam se evo navikao. Mada sam i ranije volio da radim, ali je to bila nervoza. Sad stičemo radne navike, nešto što nijesi imao cijeli život. Sve je isplanirano, radno okupaciona terapija – to je neko prčkanje, ljepše zaspiš, niko ne drži bič i tjera te da radiš. Koliko možeš, sjedneš kad ’oćeš. Mogao bih ovako da provedem dosta vremena. Sve ti je na vrijeme, obroci, to nijesam nikada imao dok sam se drogirao, peru ti robu, suše – to su možda i sitnice, ali s druge strane i nijesu male stvari. Ja sam u startu osjetio i rekao direktoru da treba još samo da nas usvoje. Terapija i rad. Spremaju te za napolje. Nađeš harmoniju, mir, mogao bih ovdje zaista dugo – priča sagovornik Medicala.
Sa ostalim zavisnicima je u dobrim odnosima. Kao familija su. Što, kako kaže, na neki način i jesu – porodica. Nema guštera kao u vojsci, nego normalno… Čak si nekako osuđen da drugima pomažeš, a jačajući njih jačaš sebe.
– Mada ima trivijalnosti, ali tako je svuda. Ja sam ovdje radi sebe, možda je to malo sebično, ali znam šta tražim i zato ne smiješ da dozvoliš da te sitne stvari truju preko dana, da se s nekim pobiješ, jer su ovdje rigorozna pravila ponašanja. Neke stvari, svoje osobine ne možeš da makneš, ali možeš da radiš na njima
Add comment