Katarina Batrićević, specijalista anesteziologije, jedna je od najmlađih specijalista medicinskih grana u Crnoj Gori. Iako je mislila da će upisati farmaciju, spletom okolnosti ipak je završila na anesteziologiji. U emisiji Mladovanje na TVCG govorila je o tome koliko je odgovoran i stresan posao kojim se bavi, je li dovoljno dobro plaćen, te kakav je osjećaj kada je nečiji život u njenim rukama.
I medicina, a onda i anstezilogija, kaže, više su pronašli nju nego što ih birala ona, jer su planovi bili vezani za farmaciju.
“To jeste slično, ali medicina mi je bila nekako prijemčivija kad sam se upisala. Kasnije kroz studije, što se tiče anesteziologije, nemate puno prostora ili ne ulazimo puno u sale, ustvari uđemo, ali gledamo rad hirurga, oni su u prvom planu. Anesteziologija je skrivena i nikad ne obratite pažnju ko to radi iza tih paravana. Tako da ni na faksu, ni na vježbama kad uđete u KCCG na praktični dio ne bude dosta ljudi koji saznaju šta je to anesteziologija”, kaže Katarina, i dodaje da mnogo ljudi do pandemije korona virusa nije ni znala šta je posao antesteziloga.
Nakon fakulteta godinu dana je radila na medikalnoj onkologiji kao klinički ljekar, a onda je objavljen konkurs za specijalizaciju u oblasti anesteziologije, iako je priželjkivala dermatologiju.
Bude teških dana…
“Namjestile su se stvari i ja sam pomislila zašto da ne, dosta manuelnog rada, morate da brzo odlučite, dinamičan je posao, ne mora da se kuca i pišu otpusne liste kao na internoj grani. Mada mi je bilo lijepo. A dermatologija, za nju se često ne raspisuju specijalizacije, pa ne znate da li ćete je dobiti kad se raspiše. Možda mi se u tom periodu nije ni čekala specijalizacija”, kazala je.
Zanimalo nas je i da li se ikad pokajala što je ipak izabrala anesteziologiju: “Znate kako, bude dana kad vam je stvarno teško, kad se desi nešto u sali ili vezano za pacijenta kad se zapitate je li to morao da bude moj izbor, ali kad sve saberem na kraju dana, nekako je stvarno lijep poziv. Jako lijepa specijalizacija. Možete da brzo reagujete, pomognete, neki postupci utiču na ishod liječenja pacijenta”.
Iako je jedan od najmlađih specijalista medicinskih grana u Crnoj Gori, kaže da se još uvijek osjeća kao specijalizant: “Ne možete da se naviknete da ste svršeni specijalista, nekako znate podsvjesno da ste dali tolike godine, sa 30 godina sam već specijalista ali nemam neki specijalan osjećaj. Imam, naravno, veći nivo znanja i vještina…”
Za posao anesteziologa jako je bitan timski rad: “Presudan. Mi jedni bez drugih ništa ne možemo. Koliko smo mi bitni hirurgu, on je potreban nama. Saradnja, komunikacija…svo osoblje koje se nađe u sali jako je bitno za cijelu proceduru koja se radi”.
Stres uvijek prisutan
Iako su iza nje godine rada, truda i odricanja, pitanje koje se nameće je i da li je njen posao adekvatno plaćen: “Na kraju mjeseca poslije svih uspješnih trenutaka koje prođete sa pacijentima i ne razmiljam o plati previše. Naravno, to jeste bitno, ali plate kao plate sad su na solidnom nivou, ali ako poredimo s drugim državama nijesu na nekom nivou na kojem bi trebalo, jer su anesteziolozi na zapadu prvi na toj rang listi ljekara koji su najviše plaćeni”.
Stres na poslu uvijek postoji, kaže, a posebno kad je u pitanju hitno stanje. Zato je izuzetno važno da anestezilozi lične probleme ostave van sale.
“To je jako bitno, da zaboravimo sve, a teško je, posebno kad je neki veći problem u pitanju. A svi ih imamo. Teško je, ali morate da zaboravite i da se posvetite pacijentu”, kaže Katarina.
No, česte su situacije kad posao “nose kod kuće”, a u tom slučaju trpe porodica, prijatelji…
“Često smo možda nervozni, neraspoloženi, nemamo kad da se vidimo sa nekim, hitna stanja mogu da potraju do duboko u noć. Sve to ima svoju cijenu, ali kad izaberete taj poziv morate da budete spremni i za to”, kazala je Katarina, i podsjeća da medicina sama po sebi traži dosta odricanja.
No na kraju je ipak najvažniji osjećaj kad operacija prođe uspješno.
“Stvarno bude lijep osjećaj kad shvatite da je neko dobro prošao operaciju, znamo svi u kom oni strahu uđu, u pitanju je velika operacija. Budemo svi zadovoljni, čekamo da se pacijent probudi i možda je to najljepši osjećaj kad znate da se pacijent probudi i kad je sve dobro prošlo, kad je najgore prošlo…stvarno bude lijep osjećaj”.
Narednih desetak godina će, kaže, sigurno ostati u Crnoj Gori, jer želi dati doprinos crnogorskoj anesteziji: “A kasnije, ne znam, nadam se da ću moći da se usavršavam na nekim većim klinikama u Evropi, ne znam što život donosi. Voljela bih svakako”.
Portal RTCG
