Nakon smrti još jedne porodilje na površinu isplivali brojni problemi u domaćem zdravstvu
Do kad će da se dešavaju ovakvi i slični slučajevi, a da se ne preduzima “ništa”. Do kad će građani pravdu pored sistema koji treba da ih štiti tražiti na ulicama, pita građanska aktivistkinja
Nedavno je vijest o smrti porodilje iz Ulcinja, Drite Tafe u barskoj bolnici uznemirila crnogorsku javnost. I to je, nažalost, samo jedna u nizu vijest o tragičnim ishodima boravka u našim bolnicama.
Građanska aktivistkinja i članica NVO Diši, Maja Gardašević, poručuje da se stvari u zdravstvenom sistemu moraju hitno mijenjati, kako bi se poljuljano povjerenje građana vratilo.
Ni Nikšićanka Anđela, koja živi u Podgorici, nažalost, ne nosi lijepo sjećanje na boravak u Kliničkom centru Crne Gore. Poručuje da nakon traumatičnog iskustva koje je doživjela, tu ustanovu zaobilazi u širokom luku.
Gardašević ističe da je rano govoriti o lančanoj odgovornosti nakon smrti porodilje u barskom porodilištu. Ipak, stava je da djeluje kao da je propust napravljen.
“Svi smo, nažalost, upoznati sa slučajem porodilje iz Bara. Ne mogu govoriti o lančanoj odgovornosti jer nemam detaljne informacije o slučaju od početka trudnoće do konačnog ishoda. Kad gledamo sa strane, sve djeluj da je napravljen propust, ali trudnoća je kao što znate drugo stanje i nosi niz ,, rizika” sa sobom”, ukazuje Gardašević.
Ona ističe da je neophodan oprez i pažnja, kako tokom praćenja trudnoće, tako i tokom porođaja.
“Mnoge komplikacije su moguće i izazovnije je u odnosu na nazovimo normalno stanje. Svakako treba sačekati nalaz obdukcije i prikupljanje svih podataka i činjenica prije nego bilo koga ,osudimo”, poručuje sagovornica Analitike.
Moramo pokazati spremnost i odgovornost kao sistem
Nakon sve češćih vijesti o smrtnim ishodima ili svjedočanstvima o veoma negativnim iskustvima u porodiliština, ostaje pitanje – kako da trudnica mirno pođe na porođaj.
“Povjerenje u zdravstveni sistem jeste poljuljano, ali postoje mehanizmi da se ono vrati. Tu moramo pokazati spremnost i odgovornost kao sistem. Moramo poraditi na izradi protokola, raznih evidencija kao i na jačanju resursa”, naglašava Gardašević.
Podsjeća da dešavanja u barskoj bolnici nijesu izolovan slučaj.
“Ono što se kao građanska aktivistkinja pitam jeste da li je u ovoj državi moguće da neko konačno preuzme odgovornost i kaže negdje je zakazalo i čuje šta narod poručuje. Sjetimo se slučajeva iz Nikšića. Šta je urađeno? Nije urađeno ništa. Zato nek ne čudi glas naroda koji je vidno nezadovoljan kako stvari funkcionišu”, poručuje Garadašević.
Gorko sjećanje na liječenje u KCCG
Da nije sve divno ni u najvećoj zdravstvenoj ustanovi u Crnoj Gori svjedoči i Nikšićanka, koja već godinama živi u Podgorici, Anđela. Njena sjećanja na liječenje u KCCG nijesu ni malo lijepa.
“Imala sam tri trudnoće, a dva porođaja. Prvu trudnoću sam izgubila, bilo je dosta rano, ali dovoljno da ponesem sa sobom neke traume. Kada sam shvatila da nešto nije u redu, pošla sam u KCCG. Primila me doktorica (ime sam joj zaboravila), koja je konstatovala da jeste trudnoća, ali da se još ne vidi ništa, tačnije ne može da vidi gdje je plod, pa me uputila na odjeljenje Patologije trudnoće”, prisjeća se Anđela.
Na odjeljenju je, kaže, provela dvije mučne sedmice. Ističe da su samo sestre i dvoje doktora postupali kako je trebalo.
“Pregledali su me svaki dan po više puta, od doktora do studenata. U to vrijeme dr Crnogorac je bila dežurna tri dana. Ona me je pregledala više puta i ustanovila da imam neke dijagnoze za koje nisam ni znala, niti vjerovala da ih imam. Kasnije se ispostavilo da sam bila u pravu. To niti je kad postojalo, niti postoji dan danas”, poručuje naša sagovornica.
Pojašnjava da od ljekara nije dobila ni informaciju o uspostavljenoj dijagnozi.
“U tom periodu doktori su se smjenjivali. Rekli su da je vanmaterična trudnoća, a nije bila. Tačnije, nisu ni rekli, već su napisali na karton koji je visio na krevetu, pa sam sama morala da guglam o čemu se radi jer je naziv bio na latinskom jeziku”, prisjeća se Anđela.
U veoma kratkom roku, kaže, dva puta je završila na operacionom stolu.
“Nakon 10 dana od prijema su mi radili laparaskopsku operaciju da vide gdje je plod, jer po njihovom, nije bio u materici. Ispostavilo se da je bio. Dakle, džaba su me “otvarali”. To je bilo pod totalnom anestezijom, da bi nakon dva dana opet bila pod istom da bi mi uradili kiretažu”, priča Anđela.
Prisjeća se da doktori informacije nijesu saopštavali ni članovima njene porodice.
“Za to vrijeme nijedan doktor nije htio da izađe da priča sa mojim suprugom. Niko se nije udostojio da kaže šta je u pitanju. Sve do dana operacije kada su me dodijelili dr Halitiju i doktorici Šahmanović. Dr Haliti je odmah nakon prvog susreta izašao i sve objasnio. Imala sam sreću u svemu tome da me operišu njih dvoje koji su, kako kažu ljudi, najbolji u toj sferi. Ipak, od tada KCCG izbjegavam u širokom luku”, poručuje naša sagovornica.
Neophodne promjene
Građanska aktivistkinja Maja Gardašević poručuje da su neophodne promjene, kako kaže, u organizacionom smislu, ali i poboljšanju položaja zdravstvenih radnika.
“Kako bi mogli odgovoriti na pravi način izazovima a da mogu obezbijediti egzistenciju, da se ne iscrpljuju radeći više poslova. Znanja u našem sistemu ima dosta, ali nažalost i onih koji nas ugrožavaju. Kontinuirano usavršavanje medicinskog kadra će umnogome doprinijeti da se povjerenje vrati i da nam trudnice ne odlaze iz svog grada u drugi kako bi na svijet donijele novi život. Obezbjeđivanje boljih uslova u bolnicama gdje su smještene svakako će vratiti povjerenje a kad će se to desiti ostaje upitno”, ističe Gardašević.
Sagovornica Analitike stava je da kao društvo moramo pokazati zrelost i spremnost da učinimo i prihvatimo promjene.
“Da damo sve od sebe da unaprijedimo zdravstveni sistem i dokažemo da mala, ali s druge strane velika Crna Gora, zaslužuje poštovanje, jer su naši ljudi svugdje u svijetu prepoznati kao časni i znaveni, a mi to najmanje cijenimo, ili se makar tako čini”, kaže Gardašević.
Uputila je i nekoliko pitanja resornom ministru, Vojislavu Šimunu.
“Da li, poštovani ministre, građani treba da ukazuju i reaguju ili Vi?
Do kad će da se dešavaju ovakvi i slični slučajevi, a da sistem “ćuti” i ne preduzima “ništa”? Do kad će građani pravdu pored sistema koji treba da ih štiti tražiti na ulicama”, pita Gardašević.
Anđeli povjerenje u sistem vratili ljekari u Nikšiću
Sagovornica Analitike, Anđela, KCCG napustila je s velikim bolom u duši, bez svoje bebe, i sa gorkim sjećanjem na osoblje te zdravstve ustanove. No, nakon oko godinu i po ponovo je ostala trudna. Danas je majka dječaka i djevojčice. Nakon što je saznala da je opet trudna odlučila je da se obrati ljekarima u drugom gradu.
“Tad sam rekla u KCCG – nema šanse. Otišla sam u moj rodni Nikšić, gdje me je pregledao dr Knežević, ali pošto je počela korona, prešla sam privatno kod dr Mijanović”, priča nam Anđela.
Nakon lošeg iskustva njoj nije bilo lako da ponovo vjeruje ljekarima.
“Trebalo mi je u početku malo da se opustim, nakon prvog lošeg iskustva”, prisjeća se Anđela.
Prvi porođaj, kaže, ipak nije bio lak, ali ističe da su ljekari postupali savjesno.
“Bila sam u predrađaoni i rađaoni ukupno 19 sati, ali to nije bilo do doktora, već jer je beba sporije izlazila. Ispratila sam dvije smjene doktora, da bi mi ljekar u trećoj smjeni rekao “dok sam ja tu, porodiću te”. To je bio doktor Knežević. Težak porođaj, ali da nije bilo njega, morala bih na carski rez. Svaka pohvala i divljenje za tog čovjeka”, kaže Anđela.
Riječi hvale ima i za babice i sestre koje rade u Nikšićkom porodilištu.
“Toliko su mile, sa toliko ljubavi rade svoj posao, a vjerujem da ni njima ne “cvjetaju ruže” uvijek, ali se to nije osjetilo. Moram napomenuti, dr Mijanović je svih 19 sati bila aktivna, pisala mi, hrabrila me i davala savjete”, ističe Anđela.
Drugi porođaj je, prisjeća se, bio mnogo lakši.
“Otišla sam kod provjerenih doktora. Porodio dr Krulanović. Za razliku od prvog porođaja, ovaj put je bilo brzinski. Porodila sam bukvalno za 10 minuta od kad sam legla na porođajni sto, a možda sat i po od samog prijema u porodilište. Tu sam se prvi put srela sa dr Krulanovićem, malo me bilo strah, jer ga nisam znala, kao što ni doktore iz KBC-a nisam poznavala, ali me on brzo razuvjerio”, ističe Anđela.
Veliki problem i sumnjive diplome
Nerijetko čitamo i o lažnim diplomama medicinara. Da je to veliki problem u zdravstvu, ukazuje i Gardašević.
“Stalno pričamo o diplomama sa strane. Ne daljimo, medicinske diplome dobijate i u školama u Crnoj Gori. Ukinuti vanredno školovanje za medicinsku školu je jedini način. U redovnom školovanju svakog dana idete u školu i na praksu, a diplomu npr. u Beranama dobijete “očas posla”, ističe Gardašević.
Ukazuje i da se prilikom zapošljavanja ne vodi računa iz koje obrazovne ustanove stižu diplome.
“I problem nastane kad ljudi sa takvim diplomama dobiju zaposlenje prije onih koji su diplomu stekli na način što su išli redovno u školi. Da li je neko obratio pažnju na te stvari? Naravno da nije, zato nek nas ne čude propusti na koje građani ukazuju mjesecima unazad”, zaključila je Gardašević.
Portal Analitika
