Djeci sa posebnim potrebama u Podgorici je omogućena stomatološka zdravstvena zaštita, dok sva ostala djeca iz cijele Crne Gore, sa autizmom i smetnjama i teškoćama u razvoju, za ostvarivanje stomatološke zdravstvene zaštite, moraju doći u Podgoricu- to je u Budilniku, na Televiziji E, iz ugla roditelja kazala direktorica Udruženja djece sa autizmom Crne Gore – Ivana Ramović.
‘Kad zaboli zub u dva ujutru, ili preko dana, a vi nemate pomoć nijednog zubara, niti privatnog, niti državnog, jer naprosto ne mogu da pruže tu pomoć koja je potrebna, osim na Stomatološkoj poliklinici u Podgorici” – rekla je Ramović.
Medicinsko osoblje na Stomatološkoj klinici je veoma dobro obučeno, kaže Ramović, dok je u domovima zdravlja malo drugačije, iako je i tu došlo, kako kaže, do vidljivog pomaka.
Sagovornica Budilnika kaže da se roditelji snalaze, te da je, dodaje ona, najteže rodiljema djece koja su mala i koji su tek dobili dijagnozu, tada su najpotrebniji ti stimulativni tretmani, defektološko logopedski.
,,Znam da mnogi roditelji idu na Institut za razvoj fonetike i govora, dobiku uput. Ja lično nijesam išla, jer smatram da djeca sa autizmom ne treba da mijenjaju svoj život i mjesto prebivališta, sve odjednom, jer to jako loše utiče na njih. Mislim da treba da budu sa svojom porodicom, da idu u svoju školu, da imaju svoje rutine, i nekako je najbitnije ne remetiti njihove rutine” – naglasila je Ramović.
Djeca su uključena u društvo onoliko koliko se roditelji trude, mišljenja je Ramović, jer inkluzija počinje u kući.
,, Inkluzija polazi od kuće, od samog oca i majke. Ako majka i otac ne prihvate svoje dijete, to jest njegovu dijagnozu i ako svoje dijete ne vole takvo kakvo jeste , onda ne možemo da očekujemo od vas, niti od bilo koga drugoga, ni u zdravstvenoj ustanovi da ga prihvati” – zaključila je Ramović.
Begović: Totalna anestezija omogućava djeci sa posebnim potrebama da dobiju najkvalitetniji vid zdravstvene zaštite
Kada su djeca sa posebnim potrebama u pitanju, od starta nemate jedan od činilaca da se dobije dobra stomatološka intervencija, jer su ta djeca obično nemirna, u strahu su, nijesu u mogućnosti da se skoncentrišu dovoljno dugo da bi ljekar mogao nježno i pažljivo da radi – kazala je za Budilnik, na Televiziji E, Gordana Begović.
,, U tim slučajevima, i kad imate odličan stručni tim, i kad imate roditelje koji su spremni da pomognu u svemu tome, a obično jesu zaista spremni da daju podršku u tom stomatološkom radu, ali, na kraju, vjerujte mi, u 99 posto slučajeva se svodi na neko pružanje prve pomoći, i to nešto na brzinu, samo je cilj da se obezboli pacijent i to bude nekakva polunasilina intervencija i to dijete, taj mali dobri pacijent, obično pretrpi i stres, njemu je to nasilno, a i bolno, jer ste nekad u nemogućnosti da date anesteziju. Tako da u suštini, vi nećete uraditi neku dobru stomatološku intervenciju, pored sve želje ljekara, dobije se prva pomoć i to da obezbolite pacijenta. Najbolje što ljekar u tom slučaju može da uradi jeste da ih uputi na višu instancu stomatološke zdravstvene zaštite, a to je kod nas Stomatološka poliklinika u Kliničkom centru, gdje se u totalnoj anesteziji izvode intervencije kod takvih pacijenata” – rekla je Begović.
Totalna anestezija nosi sa sobom rizike, objašnjava Begović, i to važi za sve pacijente koji ulaze u opštu anesteziju, međutim, naglašava ona, totalna anestezija jedina omogućava da se kod djece sa posebnim potrebama dobije najkvalitetniji vid stomatološke zdravstvene zaštite.
,,U trenutku totalne anestezije čitav tim ljekara, koji je osposobljen za to, pristupa sanaciji usta i zuba pacijenta. Sve se uradi u tom jednoj posjeti, bilo da su popravke zuba, bilo da su liječenja, tu se nalazi i hirurg, koji, ako je potrebno, uradi ekstrakciju zuba. Kad se dijete probudi iz opšte anestezije onk je kompletno sanirano, tako da roditelji po tom pitanju ne bi trebali da brinu, jer je tu anesteziolog, tu su tehničari, tu je kompletna ekipa koja brine da se sve to izvede na najbolji mogući način” – istakla je Ɓegović.
Inhalaciona sedacija nije zamjena za opštu anesteziju, ističe Begović, jer sedacija utiče da se smanji anksioznoznost i prag bola pacijenta, i da je pacijent opušten kad su duže stomatološke intervencije u pitanju.
,,Vi inhalacionom sedacijom samo smirite pacijenta, to je i dalje pacijent koji je spreman za saradnju, jer kad radite inhalacionu sedaciju ona se radi pomoću specijalnog aparata, maske se nalaze na nosu pacijenta, pacijent mora da bude miran, u svakom slučaju da bi se ta sedacija izvela. A kad je u pitanju intravenska sedacija, koja se isto u ambulanti može izvesti, ali opet se može izvesti samo kod pacijenta koji je miran, spreman na saradnju, jer obično je to preko lijeve ruke, braunila je u ruci, anesteziolog je tu, tehničar je tu, anesteziolog dozira nivo sedacije. I ti pacijenti, u kojoj god da su vrsti sedacije, oni su uvijek svjesni i orijentisani u prostoru, samo što su manje anksiozni, nemaju strah i prag bola je snižen. Kad su djeca sa posebnim potrebama u pitanju to je gotovo nemoguće, jer ti pacijenti moraju da budu smireni da bi ta maska na nosu stojala kako treba, a u drugom slučaju ruka mora da bude mirna i na raspolaganju anesteziologu koji će taj nivo sedacije da kontroliše” – naglasila je Begović.
Kad je primarni vid stomatološke zaštite u pitanju, kaže Begović, stomatološke ambulante u Crnoj Gori su opremljene, i, pored želje i volje stomatologa, u većini slučajeva, kako kaže, intervencije ne mogu biti izvršene kod djece sa posebnim potrebama. ,,Najbolje što jedan doktor može da uradi je da šalje pacijenta na Stomatološku polikliniku, gdje će određeni tim ljekara, ja znam da se tamo koleginica Danijela Subotić duži niz godina bavi, uspješno veoma, sanacijom pacijenata u opštoj anesteziji, kada su u pitanju pacijenti sa posebnim potrebama” – zaključila je Begović.
Marić: Svako dijete je dijete, pođimo od toga i nećemo pogriješiti
Mnoga djeca sa autizmom nemaju nikakav problem sa stomatološkim liječenjem, zato što se odmalena radi sa njima pomoću slika ili piktograma, pa su oni već pripremljeni, međutim, zahvaljujući vaspitnim modelima, i djeca koja nemaju nikakav vid poremećaja imaju zazor od stomatologa i neku vrstu straha -kazala je u Budilniku, na Televiziji E, logopedica i savjetnica za inkluzivno obrazovanje u Zavodu za školstvo- Anita Marić.
,, Mi imamo sjajni primjer djece sa autizmom i sa smetnjama i teškoćama u razvoju koji nemaju nikakav problem da odu kod stomatologa, naprotiv vole da odu kod stomatologa, samo je pristup važan. Pristup je uvijek ključan! Mi uvijek napadamo sad tu situaciju,a ne preveniramo određene stvari i ne uvodimo u proces da bi se prihvatile. Nije jedini lijek totalna anestezija, to je moje mišljenje, kao terapeuta” – rekla je Marić.
Trebalo se ranije misliti kada riječ o djeci sa posebnim potrebama u sistemu zdravstvene zaštite, smatra Marić, jer jedina ambulanta koja pruža stomatološke usluge ovoj djeci je u Podgorici, te, ističe ona, djeca iz Cijele Crne Gore dolaze tu, a on nekih gradova je udaljena i po četiri sata vožnje, pa su ta djeca, dodaje ona, dodatno frustrirana vožnjom, umorom i onda sve to teže pada.
,, Važno bi bilo da imamo stomatologe i u predškolskim i školskim ustanovama, kako je to nekada bilo. To su sve stvari o kojima moramo ozbiljno razmišljati kako bi se zdravlje naših mališana, sveukupno, očuvalo. To su neke osnovne stvari i standardi jedne razvijene zemlje, i ja smatram da bi trebalo da bude, da imamo servise podrške u svakom gradu, na svim nivoima, iz svih resora” – naglasila je Marić.
Naše društvo je čulo za inkluziju tek onda kad je počela njena implementacija, po mišljenju Marić, a sve je krenulo 1999.godine preko obrazovnog sistema, a tek, podsjeća ona, 2012.godine su transformisane tri specijalne škole u resursne centre i resurse podrške sistemu obrazovanja.
,, Tamo su defektolozi, pedagozi, psiholozi, koji intenzivno rade sa djecom i mladima sa smetnjama i teškoćama u razvoju, a takođe i daju podršku redovnom sistemu inkluzivnog obrazovanja. Mi smo dali mogućnost da dijete pohađa redovnu školu. Imamo tri ponuđena programa koja se mogu pohađati u našoj zemlji, ali u školama imamo one kojima treba prilagoditi program, a imamo i one kojima treba samo prilagoditi uslove, a program ostaje jednak za sve. Postoji poseban program za resursne centre i škole sa integrisanim odjeljenjima” – istakla je Marić.
Razvijeno je puno toga za djecu sa posebnim potrebama, poručuje Marić, ali postoji i još puno toga gdje zaostajemo, a, naglašava ona, to su prije svega stavovi sa kojima se treba boriti. ,,Sa stavovima se, definitivno najteže boriti, sa stavovima i predrasudama. Ima ih puno! Stavovi su nešto sa čim se ne rodimo, ali kada to steknemo, u ranom djetinjstvu, jako se teško boriti protiv njih, i oni su onako sveprožimajući i zahvataju jedno društvo kao bolest, rekla bih, kao nešto što im ne da slobodno da misle, i mislim da je to naš najveći problem” – poručila je Marić.
Sagovornica Budilnika problematizuje i iznošenje razloga kad se ne želi pomoći nekome, te ona takve pojave karakteriše nedostatkom empatije, a, naglašava ona, inkluzija nas uči empatiji, te je zbog toga korisna ne samo za djecu sa smetnjama i teškoćama u razvoju, nego i za cijelo društvo.
Zavod za školstvo profesionalno radi na obučavanju nastavnog kadra, objašnjava Marić, a, takođe, članovi mobilnog tima obilaze škole da pomognu i daju savjete. ,,Kad sam završila fakultet, te ‘94.godine, o autizmu smo vrlo malo znali, ne samo mi, nego cijeli svijet. A da ne pričam koliko smo morali da radimo na sebi. Sigurno bi nam bilo svima lakše da imamo sistem koji će nam omogućiti da se školujemo dodatno, da se specijaliziramo u tim oblastima, pa bi, vjerovatno, i nastavnicima bilo lakše, ali, sve što im treba ponuđeno je, samo treba dobra volja i želja. Svako dijete je dijete, pođimo od toga i nećemo pogriješiti i nećemo reći da nijesam naučen” – naglasila je Marić.
Roditeljima nije lako da odmah prihvate činjenicu da njihovo dijete ima neki vid poremećaja, ističe Marić, i tim roditeljima treba podrška, prije svega stručna podrška,i, dodaje ona, treba mu znanje da bi valjano radio sa svojim djetetom i usmjeravao ga.
,Autizam je stanje, autizam nije bolest. Nažalost, mnogi roditelji su žrtve raznih manipulacija van ove zemlje, van ovog regiona, gdje im se nude kure liječenja, ne znam, ispiranje crijeva i razne stvari koje dovode u pitanje zdravlje te djece. A mi ne možemo to da ispratimo, svijet ne može to da isprati. To su velike manipulacije kad pokušavamo da izliječimo. Ali, kad pokušavamo da pomognemo, prilagodimo se i unaprijedimo dijete, to sasvim ima drugi karakter onda, onda nemate pritisak. Ako imate medicinski pristup, ovo je bolest, i nju će da izliječi psiholog, pedagog, logoped, mi nemamo adekvatan pristup, mi samo imamo pritisak na dijete i uvođenje u tretmane, koji možda, na kraju neće dati rezultate” – poručila je Marić.
Prvi simptom autizma nije izostanak govora, pojašnjava Marić, već izostanak neverbalne komunikacije, interakcije, a govor je posljedica toga, i, smatra ona, greška je što je prva stanica logoped.
,, Logopedi nijesu prva adresa, nego su to specijalni edukatori i rehabilitatori( nekad oligofrenolozi) i psiholozi, a mi smo svakako tu za podršku razvoja govora i jezika” – zaključila je Marić.
TVE
