Nastavak izlaganja o ulozi laringealne maske u kardiopulmonalnoj reanimaciji djece predstavio je anesteziolog sa Odjeljenja anesteziologije, reanimacije i intenzivne terapije neurohirurške klinike u Beogradu, dr Miloš Kaluđerović, koji je kazao da je uloga laringealne maske u reanimaciji djece brzo uspostavljanje i održavanje prohodnog disajnog puta. Pošto je vještačka ventilacija, a samim tim i oksigenacija, podjednako efikasna ako se koristi maska sa balonom, laringealna maska i endotrahijalni tubus, u daljem izlaganju je napravio osvrt na prednosti i nedostatke laringelane maske u odnosu na druge dvije opcije. Prema savremenim uputstvima i iskustvima iz većih svjetskih centara, savremeni modeli laringealne maske su vrlo pogodni za kardiopulmonalnu reanimaciju djece, naročito za novorođenče na rođenju, u vanbolničkim uslovima, kod povrijeđene djece (povreda vratne kičme) i za djecu sa urođenim malformacijama, jer omogućavaju efikasno uspostavljenje i održavanje prohodnog disajnog puta i ventilaciju čak i od strane neanesteziologa i manje obučenog medicinskog osoblja. Dr Kaluđerović je dao i nekoliko uputstava kako odrediti odgovarajuću veličinu laringealne maske prema veličini ušne školjke, prema težini i uzrastu djeteta, te zbirnom širinom djetetovog kažiprsta, srednjeg prsta i domalog prsta. Preporuke za redovnim praktičnim edukacijama za svo medicinsko osoblje koje se bavi liječenjem najmlađih pacijenata, pogotovu na nivou primarne zdravstvene zaštite i hitne medicinske pomoći, kako je to u razvijenim zemljama praksa, su zaključak njegovog izlaganja.
Sekretarka Evropskog udruženja za disajni put i šefica Odjeljenja anestezije i reanimacije Klinike za otorinolaringologiju Kliničkog centra Vojvodine u Novom Sadu, dr sci med. Dušanka Janjević, nadovezujući se na definiciju teškog disajnog puta kao situacije kada se ne može postići zadovoljavajuća ventilacija pacijenta sa uobičajenim tehnikama, kazala je da se vrlo rijetko dešava da se dijete ne može intubirati i ventilirati, ali kada se to desi, posljedice su velike. Ona je istakla da su za iskustvo anesteziologa veoma važni stalni treninzi i edukacije, te da najviše problema imaju početnici u poslu i oni koji počinju da se bave dječijom anestezijom, zbog nepoznavanja anatomskih i fizioloških specifičnosti diisajnog put kod djece. Kada je u pitanju prepoznavanje otežanog puta kod djece, dr Janjević je kazala da su najvažniji podaci koji se dobiju od roditelja, te oni koji se dobiju tokom fizičkog pregleda, gdje se može otkriti da li je bilo ranijih operacija na na glavi i vratu, problema u zbrinjavanju disajnog puta tokom ranijih anestezioloških postupaka, nekih infekcija koje su kompro-mitovale disajni put, a samim tim i ugrozile život djeteta. Takođe, kašalj djeteta, kako je objasnila, može da ukaže na otežan disajni put, kao i hrkanje u toku noći i nepravilan ritam disanja, koji eventualno mogu upućivati na sleep apnea sindrom. Dodatno bi trebalo ispitati da li postoje kongenitalne ili stečene anomalije, pri čemu posebnu pažnju treba obratiti na mogućnost otvaranja usta, facijalnu asimetriju te anomalije ušne školjke.
Šefica anestezije na Univerzitetskoj kilici za uho, grlo i nos u Skoplju, dr sci med. Biljana Šigorska ukazala je na značaj algoritma u tretmanu disajnog puta, jer je, prema njenim riječima, to jedini način da ljekari zaštite i pacijenta i sebe. Iako u literaturi postoji mnogo algoritama, potrebno je da svaka zemlja ima svoj algoritam, u skladu sa postojećom opremom, instrumentima, apartima, i drugim pomagalima u operacionim salama, jedinicama intenzivnog liječenja i na terenu. Objašnjavajući zašto je algoritam potreban, ona je ukazala na činjenicu da je glavni razloga taj, što su problemi sa zbrinjavanjem disajnog puta kod zdrave djece glavni razlog morbiditeta i mortaliteta u pedijatrijskoj anesteziji, uz kardiovaskularne probleme i povrede mozga. Stoga, kako je navela, nacionalno udruženje mora imati svoj algoritam, koji se mora poštovati jer je to zakon. Prenoseći iskustva iz prakse u Makedoniji, ona je kazala da je uspješan tretman pri tretiranju pedijatrijskog neočekivanog teškog disajnog puta baziran na jednostavnom algoritmu, na stalnom treningu i dobroj opremi, a da je za prevenciju predvidljivog teškog disajnog puta potrebna kontinuirana medicinska edukacija.
Anesteziolog na Klinici za anesteziju, reanimaciju i intenzivnu terapiju Kliničkog centra u Ljubljani, dr Saša Živković u svom predavanju je kazala da se neočekivani disajni put kod djece najčešće povezuje za komplikacijama kao što su laringospazam, bronhospazam i opstrukcija disajnih puteva usljed rane esktubacije. Ona je naglasila da je laringospazam u ovim situacijama najčešći, te da se javlja kod anesteziologa koji nemaju iskustva sa pedijatrijskom populacijom, usljed plitke anestezije, pri većem broju pokušaja intubacije ili nešto grubljim intubacijama. Ona je iznijela klasifikaciju prema kojoj se disajni put dijeli na normalniteški, teškinormalni i stvarno teški disajni put. Normalniteški disajni put se javlja usljed anatomskih i fizioloških razlika između djece i odraslih, te se u tim situacijama preporučuje adekvatna oprema i odgovarajuća veličina prateće opreme, skladno uzrastu i kilaži djeteta. Ona je istakla da i kod normalnog i kod teškog disajnog puta, ukoliko dođe do iznenadnih poteškoća u ventilaciji pacijenta, laringealna maska predstavlja zlatni standard. S druge strane, kod djece sa teškim normalnim disajnim putem, kod koje intubacija usljed infektivnih oboljenja, apcesa u usnoj duplji, trauma ili stranih tijela gornjih disajnih puteva, može da bude teška, ne preporučuju se supraglotična rješenja za zbrinjavanje disajnog puta.
O zbrinjavanju disajnog puta tokom transporta pedijatrijskih pacijenata i potencijalnim rizicima koji mogu nastati u tom procesu, govorio je anesteziolog sa Instituta za zdravstvenu zaštitu dece i omladine Vojvodine u Novom Sadu, dr Dragan Marinković. U tom smislu, dobro planiranje transporta, obučeno osoblje i odgovarajuća oprema mogu odigrati značajnu ulogu u smanjenju rizika od razvoja morbiditeta i mortaliteta za vrijeme transporta. Kada je u pitanju upotreba laringealne maske i drugih supraglotičnih sredstava u transport pedijatrijskih pacijenata, on je ukazao da one mogu da preveniraju opstrukciju disajnog puta za vrijeme transporta, ali ne i da štite disajni put od regurgitacije i aspiracije. Studije su pak pokazale da u preko 90 odsto slučajeva anestezilozi iz prvog pokušaja uspijevaju da plasiraju laringealnu masku, a u preko 80 odsto ta uspješnost je zabilježena i kod onih koji nijesu ljekari. Nadalje, kako je objasnio, smjernice Američkog udruženja ukazuju na to da ventilacija preko laringelane maske može biti bezbjedna i podjednako efektivna kao i ventilacija preko endotrahijalnog tubusa, ukoliko je vrijeme transporta kraće. Međutim, kako je kazao, mnogi ljekari koji rade na terenu nemaju dovoljno treninga i iskustva za ovu vještinu, te ukoliko se ona primijeni bez potrebne edukacije i treninga, može dovesti do komplikacija i smrtnog ishoda. Stoga dobro planiranje transporta podrazumijeva i procjenu šta se može i smije uraditi u određenom trenutku, te postojanje rezervnog plana u slučaju da prethodni korak nije uspio. On je poručio da bi svaka medicinska ustanova trebalo da ima posebno obučen tim koji se bavi transportom, koji je adekvatno opremljen za tu svrhu.
Drugi dio sesije bio je u svijetlu predavanja crnogorskih ljekara koji se u svojoj praksi susrijeću sa disajnim putem kod djece dr Rajmonde Tune iz Zavoda za hitnu medicinsku pomoć, pulmologa mr. dr Slađan Radulović, anesteziologa dr Dragana Račića, sa Instituta za bolesti djece u Podgorici, te dr Marijane Karišik, načelnice odjeljenja anestezije i reanimacije Instituta za bolesti djece u Podgorici, koja je bila inicijator i organizator kompletnog skupa, seminara sa radionicom. Završetak seminara obilježila je radionica na kojoj su zainteresovani medicinski radnici stečeno znanje primijenili u praksi, uvježbavanjem plasiranja laringealne maske na pedijatrijskom i adultnom manekenu.
Nastavak teksta u sljedećem broju
Add comment