Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je usamljenost velikom zdravstvenom prijetnjom koja poprima razmjere epidemije. U centru ovog problema sve više su mladi, a raste i tzv. cyber usamljenost. Psihološkinja Tatjana Prokić objasnila je za N1 kako je prepoznati i na koji način se može pomoći.
Prokić je navela da usamljenost može da bude jedna situacija koja nas dovodi do toga da nismo svijesni kada ona počne da se događa – kada se javlja to neko otuđenje od samog sebe i osjećaj da nam nešto fali.
“Mi bivamo svjesni tek kada dobijemo input od strane drugih ljudi koji su pored nas i koji brinu o nama, da je njima nešto čudno, a onda i sami možda krenemo da se zapitamo koliko mi u stvari jesmo usamljeni, koliko imamo izvjesnu prazninu do koje nas dovodi to osjećanje usamljenosti – odsustva smisla, međuljudskih akcija i reakcija”, rekla je Prokić u emisiji “Dan uživo”, navodeći da je upravo to veoma prisutno kod mladih.
Prema njenim riječima, mladi vrlo lako skliznu u tu neku utjehu koja ide kroz onlajn – digitalni svijet, misleći da će tako u stvari naći svoje mjesto „pod tim suncem“.
„Naime, izgleda te površne veze koje se ostvaraju tim nekim interakcijama koje postoje na društvenim mrežama djeluju samo kvantitativno, dok kvalitativno otuđuju osobu umnogome“, istakla je psihloškinja.
Kako je navela, mladi ljudi mogu da u svojoj nekoj razvojnoj, adolescentnoj krizi pribegavaju oflajn svijetu ne bi li našli neko potkrepljenje, neku brzu utjehu, a ne sluteći da mogu da skliznu u neki svijet koji ih nekako otuđi i ne dozvoljava im da uspostave društvene veze.
„Dosta veliki broj mladih ljudi koji dođu kod mene, ne ulazi u izazove u nekim jednostavnim društvenim interakcijama, ne započnu razgovor, ne nalaze uopšte nikakvo zadovoljstvo u provođenju vremena sa svojim vršnjacima i neradeći ništa. Vidjećete da dosta njih, kada provode vrijeme zajedno, znate šta rade? Drže telefon“, ukazala je.
Na pitanje kako pomoći, Prokić je istakla da je put ka „popravci“ da se ne stidimo i da nemamo problem s tim da potražimo stručnu pomoć, a prije svega „da znamo da mi kao roditelji i kao prijatelji moramo za tu osobu da budemo prisutni“ kao što je slučaj sa bilo kojom drugom zavisnošću.
U cilju da pomognemo nekom, onaj momenat koji nam treba je da ta mlada osoba shvati da ima problem.
Kaže da ako se ona odupire podršci roditelja, prijatelji treba da budu svakodnevno prisutni. Ukoliko mislimo da ćemo poslavši dijete kod psihologa ili dječijeg psihijatra i rješiti njegov problem, u zabludi smo, navodi psihološkinja i dodaje da „da moramo da budemo tu prisutni za naše dijete, da ga nekako guramo kroz svakodnevni život“.
Navodi i da bez obzira na to što dijete ima 18, 19, 20 godina, da je dobro da mu se limitira provođenje vremena na društvenim mrežama, uz njegov pristanak na samom početku.
N1 SRB
