Mr pharm. Pavle Zelić, Agencija za lekove i medicinska sredstva Srbije, menadžer za međunarodnu saradnju, evropske integracije i komunikacije
„Od praskozorja ljudskog društva, od prvih vatri oko kojih su se naši davni preci okupljali da bi formirali najranije zajednice, priče i pripovijedanje bili su ključni kohezioni faktor. To je bilo sredstvo da mrak koji nas je okruživao učinimo manje strašnim, a znanje koje se mukom sticalo prenesemo na način koji se pamti i primjenjuje. Kroz priče“, započinje svoje izlaganje svjetski prepoznat i priznat autoritet i zvaničnik, na brojne teme iz oblasti farmacije i javnog zdravlja, mr pharm. Pavle Zelić. „Tako od prvih istorijskih zapisa antičkih istoričara i pisaca bilježimo i pouke o bolestima i epidemijama, i kako se o njima mora pisati upravo zato da se ne bi ponovile. Od antičkih autora Herodota i Tacidita do srednjeg vijeka i Bokačovog „Dekamerona” i modernije Kamijeve “Kuge”, nebrojeni su pisci kao inspiraciju uzimali bolest i ljudsku patnju za temu svojih ključnih djela. Time su nam ostavljali u amanet važne javnozdravstvene lekcije koje su se mogle primjenjivati i percipirati na jedan sasvim drugačiji način od šturih, stručnih i nerijetko narodu teško razumljivih i prihvatljivih instrukcija zdravstvenih vlasti.“ Mr Zelić navodi da je komplementarnost ova dva modela komunikacije u osnovi najnovijih socijalno bihejvioralnih naučno potkovanih teorija koje se razvijaju i izučavaju na najprestižnijim fakultetima za javno zdravlje u SAD-u i svijetu, a uveliko i primjenjuju u kampanjama kakve su, na primjer, bile one tokom pandemije COVID-19.
Mr Zelić potom ukazuje da i na ovim prostorima ima sličnih primjera, te da tako o epidemiji tifusa tokom Prvog svjetskog rata najbolje učimo iz životne priče i potresnih posljednjih slika velike likovne umjetnice Nadežde Petrović, o tuberkulozi iz romana „Kad su cvetale tikve” Dragoslava Mihajlovića. „Ipak, bez sumnje najčuveniji i najefektnijih primjer umjetnosti u službi zdravlja je film “Variola Vera” Gorana Markovića iz 1982. godine, koji na jeziv, ali potpuno autentičan način priča o posljednjoj svjetskoj epidemiji velikih boginja u tadašnjoj Jugoslaviji 1972. godine. Ova užasavajuća bolest je danas u potpunosti iskorijenjena, ali nas film koji su gledale silne generacije opominje da će se ova ili neka druga bolest vratiti da nas podsjeti na našu smrtnost i neopreznost ako joj to dozvolimo.“
Mr Zelić dalje navodi da su priče iz domena farmaceutske regulative nešto rjeđe, ali zato i vrednije, a da nema bolje od one, potpuno istinite, o Frensis Oldam Kelsi. Kako objašnjava, u pitanju je bila obična procjeniteljka dokumentacije o lijeku u ranim danima Američke uprave za hranu i ljekove koja je 1962. godine lično spriječila ulazak zloglasnog talidomida na tržište SAD – istog onog lijeka koji će samo par mjeseci kasnije izazvati katastrofu i nebrojene bebe rođene bez udova sa fokomelijom. „Kesli se slavi kao začetnik rigorozne kontrole bezbjednosti ljekova – upravo onog regulatornog uređenja na osnovu kojeg funkcionišu tijela poput CInMED ili ALIMS danas“, zaključuje mr Zelić.
„Upotreba naučno koncipiranog pripovijedanja nam može pomoći kod svih vrsta komunikacija i kampanja u javnom zdravstvu, a naročito u borbi protiv dezinformacija, na primjer u imunizacijama“, predočava mr Zelić. „Dokazano je da priče utiču na promjenu ponašanja, recimo pospješujući zdrave navike, štite mentalno zdravlje, a posebno su efektne kod edukacija djece. Konačno, priče nas mogu pripremiti za buduće javnozdravstvene izazove, od narednih pandemija do već prisutnog uništenja životne sredine, klimatskih promjena i njihovog uticaja na zdravlje ljudi.“
Mr Zelić smatra da je, od ozbiljnih pristupa do zabavne edukacije, širok dijapazon oruđa i tehnika na raspolaganju zdravstvenim komunikatorima, koji u saradnji sa umjetnicima i kreativcima mogu da učine prava mala čuda u pogledu promjene svijesti pacijenata.
„Priče nam pomažu nam da doživimo informacije, a ne samo da ih konzumiramo. One koriste narativni luk koji omogućava našem mozgu da efikasnije obrađuje informacije, podstiču naše empatične odgovore na načine koje same informacije ne mogu i ohrabruju nas da podržimo stavove/ponašanja promovisana u narativu kroz teoriju transportacije – prenošenje konzumenta u situaciju, čime se utiče na njegovo/njeno ponašanje. I najbitnije od svega – pamtljive su.“
Mr Zelić zaključuje da nema sumnje da je budućnost javnozdravstvenih komunikacija u pripovijedanju – „To je nešto što svi već instinktivno znamo, samo taj potencijal treba kanalisati, upregnuti na pravi način i iskoristiti za bolje zdravlje naših pacijenata, pa u konačnom slijedu i nas samih.“
Verica Pantelić
Add comment