Mogućnost brzog prilagođavanja može nas održati u životu kada se okolnosti promjene. Međutim, u krajnjem slučaju, pogrešno ili pretjerano vjerovanje u zle namere drugih, mogu nas društveno izolovati i oduzeti sposobnost da održavamo zdrave odnose u privatnom životu, ali i u profesionalnom.
Često definisana kao iracionalan ili prenaglašen osjećaj zabrinutosti, kod paranoje je važno da se zadrži pribranost i racionalnost u haotičnom okruženju.
Da bi bolje razumjeli zašto je kod nekih ljudi osjećaj paranoje češći, tim istraživača na čelu sa psihijatrima sa Univerziteta Jejl Previn Soteren i Samer Tompson analizirao je rezultate testa na grupi mužjaka rezus makakija i ljudskih dobrovoljaca.
Naučnici su izveli zadatak učenja vjerovatnoće preokreta (PRL). Test je za zadatak imao da analizira ponašanje učesnika eksperimenta u izboru simbola koji imaju veze sa šansom da dobiju nagradu – to su bili hrana za majmune i bodovi za ljude.
Različiti simboli su značili različite šanse za uspjeh, tako da je subjektu, koji je imao izbor od tri na ekranu, data prilika da sazna kojim će izborom simbola najvjerovatnije zaraditi nagradu.
Baš kada su subjekti pomislili da su sve shvatili nakon polovine proba, rezultati su počeli da se mijenjaju, pri čemu je, ranije „najuspješniji“ simbol rjeđe dodjeljivao nagrade, a onaj simbol koji nije davao poene ni hranu, sada je postao optimalan izbor.
„Učesnici su morali da shvate šta je najbolja meta, kada je riječ o simbolima. Kada se primijeti promjena u okruženju, učesnik mora da pronađe novu najbolju metu“, kaže psiholog sa Jejla Stiv Čeng.
Paranoja i kod majmuna
Učesnici su prije testa imali određene provjere.
Šest od 20 primata makakija je prethodno prošlo neurološke procedure u odvojenim studijama koje su uticale, ili na njihova jezgra talamusa – region za koji se smatra da igra ulogu u planiranju, apstraktnom razmišljanju i organizaciji – ili na oblast u njihovom prefrontalnom korteksu uključenu u donošenje odluka.
Ljudski dobrovoljci, s druge strane, morali su da popune upitnik na skali razmišljanja kako bi procijenili njihov nivo paranoje, i drugu anketu kako bi utvrdili znakove bilo kakve depresije, što znači da se prije testa znalo da određeni broj ljudi ima promjene u određenom dijelu mozga.
Analizirajući ponašanje majmuna i ljudi prije i poslije promjene, i upoređujući rezultate, tim je bio u stanju da procijeni koja od ometanih područja mozga može uticati na sposobnost majmuna da budu „hladne glave“ u promjenljivom okruženju za igru.
„Ne samo da smo koristili podatke u kojima su majmuni i ljudi obavljali isti zadatak, već smo primijenili istu računarsku analizu na oba skupa podataka“, kaže psihijatar sa Jejla Filip Korlet.
Podaci pokazuju da su i magnoćelijski mediodorzalni talamus (MDmc) unutar dorzalnog talamičkog jezgra u dijelu poznatom kao Vokerove oblasti 11, 13 i 14, uticale na ponašanje majmuna nakon promhene testa, na suptilno različite načine.
Među onima sa svojevrsnim „preprekama“ u Vokerovim oblastima, iznenadni gubitak nagrade je imao malo uticaja na njihove odluke. Majmuni su tako uglavnom nastavili da tipkaju na simbole kao i ranije.
Oni čiji je MDmc bio oštećen, odnosno izmijenjen, pokazali su sasvim suprotno ponašanje, stalno su mijenjali odluke, a njihova reakcija bila je takva da izgleda da su sumnjali da je sistem „namješten protiv njih lično“.
Uvod u nove terapije
Slični nalazi uočeni kod ponašanja ljudi koji su u anketi prije testa, ukazivali na viši nivo paranoje.
Dok su zablude i paranoično ponašanje nesumnjivo komplikovani, i uključuju različito razmišljanje i različite oblasti mozga, praćenje linije između jedne određene oblasti i promjenljivog donošenja odluka moglo bi da informiše buduće studije koje bi mogle dovesti do novih terapija, ili nam pomoći da bolje razumijemo kako neke akcije povećavaju rizik od psihoze.
„Možda saznanja iz eksperimenta u budućnosti možemo iskoristiti da pronađemo nove načine za smanjenje, odnosno liječenje paranoje kod ljudi“, kaže Čang.
Istraživanje je objavljeno u časopisu Cell Reports.
