U Crnoj Gori oko 60 osoba čeka na transplantaciju bubrega.
Od Vlade traže da im se, o trošku države, obezbijedi transplantacija u Minsku, u Bjelorusiji, koji je među deset najvećih svjetskih centara za transplantaciju.
Međutim, Crna Gora sa tom državom nema saradnju u oblasti medicine. Uz to Bjelorusiji je 2021, prateći politiku Evropske unije, uvela sankcije.
“Mi smo ljudi pred vratima mrtvačnice, samo statistički živi”, kaže Tanja Stojanović, iz udruženja Hrabro za novi život, opisujući svoje, i zdravstveno stanje svojih ‘saboraca’.
Kako navodi za Radio Slobodna Evropa (RSE), već pet godina je tri puta sedmično na dijalizi.
“Neko nema problema ali ja imam velike komplikacije zbog nje”.
Od dijalize je, kaže, dobila osteoporozu, oštećeno joj je srce, paraštitna žlijezda, mozak:
“Često zaboravljam, nekada teško govorim. U tijelu mi je disbalans elektrolita pa su mi krvni sudovi puni takozvanih kalcifikata koji u srcu i mozgu stvaraju začepljenja, krvne sudove pretvaraju u beton. Zato je česta smrt od moždanih i srčanih udara.”
Zašto Bjelorusija?
Prema Zakonu o donaciji organa, u Bjelorusiji su svi građani koji dožive moždanu smrt donori, osim u slučajevima kad neko tokom života, ili njegov bračni partner, eksplicitno navede da je protiv toga.
U regionu, samo bosanskohercegovački entitet Republika Srpska, od februara ove godine ima saradnju sa Centrom za hirurgiju, transplantologiju i hematologiju iz Minska.
Crna Gora je od 2018. godine članica Eurotransplanta, najveće međunarodne organizacije za transplantaciju organa. Međutim, od tada su obavljene samo dvije transplantacije jer saradnja s ovom organizacijom funkcioniše po principu reciprociteta odnosno razmjene organa.
Šta kažu u Vladi?
Iz Ministarstva zdravlja su za RSE kazali da su pokrenute diplomatske aktivnosti kako bi se ispitala saradnja sa klinikom u Minsku, imajući u vidu i sankcije koje je Crna Gora uvela Bjelorusiji.
Ministar Vojislav Šimun je pojasnio i da upućivanje pacijenata u drugu državu radi kadaverične transplantacije, presađivanje organa sa preminule osobe na živu, nije praksa zbog sumnje u porijeklo organa:
“Sve države sa preciznom zakonskom regulativom poštuju sistem čuvanja organa za svoje građane ili pristupaju principu razmjene, ali isključivo sa državama sa kojim imaju zvanične bilateralne ugovore.”
Crna Gora je potpisnica Konvencije o borbi protiv trgovine organima Savjeta Evrope i Istanbulske konvencije o sprečavanju kupoprodaje organa i transplantacionog turizma. Zbog mogućih zloupotreba Savjet Evrope formirao je platformu za praćenje odlazaka radi transplantacije organa u druge države. Crna Gora je dio i te platforme.
One koji imaju živog davaoca organa Crna Gora šalje u Tursku.
“Živog donora nemamo, niti vremena za čekanje. Gotovo svakodnevno u umrlicama vidimo nekog od cimera iz sobe za dijalizu sa kojim smo provodili sate. Ne možete da zamislite koliko je to teško”, kaže Tanja.
Ona se nada da će Vlada naći rješenje.
“Tokom pet godina dijalize državu sam koštala 125.000 eura. A toliko je onih koji su deceniju na dijalizi. Transplantacije u Minsku, sa ostalim troškovima je oko 100.000 eura. Za taj iznos daje nam se život, umjesto što nas drže priključene na aparatima.”
Dok se ne uspostavi saradnja, novi bubreg u Bjelorusiji mogu dobiti samo oni koji plate.
‘Čekajući bubreg Snežana je izgubila i bitku sa vremenom’
Jedna od onih koja je pokušala da obezbijedi neophodna sredstva i plati transplantaciju u Bjelorusiji je i tridesetpetogodišnja Snežana Radović koja je preminula u februaru ove godine.
Snežana je tri puta sedmično na šest sati odlazila na dijalizu. “Vezana za mašinu” donacijama je pokušavala da skupi neophodnu sumu, od preko 100.000 eura.
Kada je skupila dio novca, otišla je na preglede u Minsk. Nakon iscrpnih pretraga stavljena je na listu čekanja. Vratila se u Podgoricu, nastavila dijalizu, čekajući poziv iz Minska.
Kada je stigao e-mail s klinike, u kojem je obavještavaju da je nađen kompatabilni bubreg i da je potrebno da za deset sati bude u Minsku, nastale su komplikacije, objašnjava za RSE Predrag Radović, Snežanin suprug.
“Ali nije bilo moguće da dođemo odmah tamo, za 10 sati koliko organ može da ‘preživi’. Rat i sankcije su onemogućili da se stigne na vrijeme. Bila je varijanta da se angažuje privatni avion za 15.000 ali on ide samo do Poljske, eventualno Litvanije. Odatle drumskim putem, pa pitanje kako bismo mogli proći granicu u tako kratkom roku.”
“Ta šansa je propuštena, i čekali smo novu”, navodi Predrag.
Nju Snežana nije dočekala. Preminula je mjesec i po nakon poziva za transplantaciju.
“Moja Snežana je izgubila dosta vremena. Da smo znali ranije za ovu mogućnost, da su nas ljekari uputili, možda bi bilo drugačije.”
“Uporno su govorili da je dijaliza jedini način da bude živa. Njen doktor nije pomenuo ni Tursku, ni Bjelorusiju. Saznao sam o svemu naknadno, od prijatelja. Turska nam nije bila opcija, jer nismo imali živog srodnika koji bi donirao.”
Svjedoči i o težini dijaliza koje ovi pacijenti prolaze.
“Snežana je konstantno bila žedna a nije smjela da pije previše vode. Postajala je sve umornija, nekada su je, nakon dijalize, izvodili u invalidskim kolicima. A opet bez dijalize nije mogla. Kao neki začarani krug.”
Kaže i da nisu bili zadovoljni tretmanom u Kliničkom centru Crne Gore.
“Loše su joj to kačili”, navodi Predrag, prisjećajući se da joj je ruka preko koje je primala dijalizu bila često modra, puna podliva.
Snežanina porodica je novac, koji je sakupljen donacijama, proslijedila pacijentkinji koja pokušava da dobije novi bubreg kao šansu za život.
CdM