Selman Repišti, MA psihologije
Primijenjena psihologija, Fakultet Primijenjene nauke, Univerzitet Donja Gorica
Profesionalno sagorijevanje (engl. burnout) medicinskih radnika nesumnjivo je važna ali i uvijek aktuelna tema. Ovaj profil zaposlenika suočava se sa različitim izazovima na koje je, nerijetko, potrebno odgovoriti promptno, te je njihov nivo stresa očekivano visok. Takođe, određene procedure i intervencije zahtijevaju angažman koji je kako prolongiran tako i intenzivan u smislu zahtjeva koji se postavljaju u pogledu sposobnosti i vještina medicinskih radnika. Ne smijemo zaboraviti da napomenemo ni povećanje zahtjeva i različitih pritisaka na zdravstvene radnike tokom globalne zdravstvene krize izazvane pojavom i galopirajućim širenjem SARS-COV-2 virusa.
Sindrom sagorijevanja na poslu
Zdravstvena, ali i organizacijska psihologija su oblasti u kojima se, između ostalog, istražuje profesionalno sagorijevanje i njegovi efekti na zdravlje pomenute, izuzetno važne grupe zaposlenika. Sindrom sagorijevanja na poslu je psihološki koncept, koji, kako navodi Svjetska zdravstvena organizacija (SZO/WHO) nastaje usljed hroničnog, prolongiranog stresa koji nije adekvatno ni blagovremeno kontrolisan i tretiran.
Simptomi (komponente) pomenutog sindroma
Po Christini Maslach, inače najpoznatijoj autorici u ovom području, pomenuti sindrom manifestuje se trojako:
- kao osjećaj iscrpljenosti (fizičke, emocionalne i kognitivne prirode),
- u vidu depresonalizacije (u smislu distanciranja od posla ili indiferentnog odnosa prema, u našem slučaju, pacijentima i radnim kolegama) i
- u smislu smanjenog nivoa ličnog postignuća (osjećaj da je naša radna efikasnost manja od onoga što možemo pružiti na radnom mjestu imajući u vidu nivo svojih sposobnosti, vještina, znanja i kompetencija).
Posljednja komponenta ili simptom odnosi se i na smanjeno profesionalno samopoštovanje, odnosno negativno vrednovanje sebe kao nedovoljno uspješnog i angažovanog zaposlenika.
Tipovi (oblici) pomenutog sindroma
Po istoj autorki, tri su tipa sindroma profesionalnog sagorijevanja:
- individualni (postavljanje visokih očekivanja samom sebi, negativno razmišljanje i nepovjerenje u vlastite sposobnosti i efikasnost),
- interpersonalni (nezadovoljavajući odnosi sa kolegama i nadređenima) i
- organizacioni (nastao usljed neodgovarajuće organizacije rada u nekoj instituciji, klinici i sl., te pretjeranih zahtjeva na radnom mjestu).
Vanjski i unutrašnji faktori koji mogu doprinijeti pojavi ovog sindroma
Glavni ili najčešći uzroci profesionalnog sagorijevanja zdravstvenih radnika su: prevelika količina posla, nedovoljna količina sna (jedan vid deprivacije spavanja), neadekvatni odnosi sa kolegama i nadređenima, iscrpljujući i često mijenjani raspored smjena, pritisak da se određena procedura završi u veoma kratkom vremenskom roku, pružanje njege pacijentima koji se nalaze u terminalnoj fazi bolesti, veće odgovornosti na poslu, loša organizacija rada i podjela posla, nerazumijevanje ili nerazumni zahtjevi od strane nadređenih, negativna atmosfera na poslu, administrativne nejasnoće (nedostatak protokola ili komplikovane procedure koje je teško pratiti) itd. Ovo su sve vanjski faktori koji primarno zavise od same institucije, a koji su odraz uobičajene radne politike i birokratije.
Međutim, postoje i bitni unutrašnji (personalni) faktori koji mogu pogodovati javljanju pomenutog sindroma. Neki od njih su: izražena potreba nekih zaposlenika za priznanjem i prepoznavanjem njihovog zalaganja, sklonost perfekcionizmu, nizak nivo opšteg samopoštovanja, visoka očekivanja od samih sebe u pogledu uspjeha i efikasnosti na poslu, potiskivanje vlastitih potreba uz snažnu želju da se udovolji potrebama ljudi u nevolji (tj. pacijentima) i slično. Ovi faktori, naravno, predstavljaju odraz ličnosti i motivacije samih zaposlenika.
Tretman sindroma profesionalnog sagorijevanja
U jednom radu analizirano je 17 studija u kojima su ispitivani efekti različitih psihoterapijskih i sličnih modaliteta u tretmanu ovog sindroma. Rezultati pokazuju da se samo kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) pokazala kao dovoljno efikasan način za smanjivanje emocionalne iscrpljenosti u sklopu pomenutog sindroma. Dakle, za druge modalitete se nije moglo sa sigirunošću tvrditi da dovode do zadovoljavajućih efekata.
Inače, osobama (uključujući i zdravstvene radnike) koje se suočavaju sa profesionalnim sagorijevanjem preporučuje se da traže socijalnu podršku, da se pokušaju redovno baviti nekom prijatnom fizičkom i relaksirajućom aktivnošću, da pokušaju dovoljno i kvalitetno spavati, da osvijeste svoje potrebe i razmisle o svojim granicama, da uvježbavaju tzv. svjesnu fokusiranost (engl. mindfulness), kao i da nađu vremena da u miru razmisle o svojem poslu, životu i prioritetima. Naravno, ukoliko osoba doživljava intenzivne i ponavljajuće poštekoće pomenute vrste koje joj ometaju svakodnevno funkcionisanje u sferama profesionalnog i privatnog života, jedna od preporuka može biti da se obrati psihoterapeutu.
Literatura
De Hert, S. (2020). Burnout in healthcare workers: Prevalence, impact and preventative strategies. Local and Regional Anesthesia, 13, 171–183. https://doi.org/10.2147/LRA.S240564
Korczak, D., Wastian, M. i Schneider, M. (2012). Therapy of the burnout syndrome. GMS Health Technology Assessment, 8, Doc05. https://doi.org/10.3205/hta000103
Murthy, V. H. (2022). Confronting health worker burnout and well-being. The New England Journal of Medicine, 387, 577-579. doi:10.1056/NEJMp2207252
