Ema Milić
Posao zdravstvenih radnika je, prije svega, zaštita i poboljšanje zdravlja ljudi (SZO). Ustaljeno je mišljenje da je zdravstvena ustanova bezbjedno mjesto za rad, da su zdravstveni radnici zaštićeni od obolijevanja, jer posjeduju znanje o nastanku bolesti. Međutim, nije baš tako.
Medicina rada je disciplina koja se u osnovi bavi stanjima i bolestima nastalim pod uticajem faktora radne sredine kojima su zapošljeni izloženi dok obavljaju propisane zadatke u okviru svog radnog mjesta i uticajem tih stanja na njihovu radnu sposobnost. Takođe se bavi procjenom rizika na radnom mjestu i u skladu sa tim preporučuje mjere koje treba preduzeti kako bi rizik bio eliminisan ili sveden na minimum. Sprovođenje i unapređenje bezbjednosti i zdravlja na radu je zasnovano na procjeni rizika od pojave profesionalnih bolesti, povreda na radu i bolesti u vezi sa radom, s ciljem da se radna sposobnost zapošljenih održava na optimalnom nivou. Evropska Unija promoviše koncept „dobrobit na radu“ koji podrazumijeva fizičku, mentalnu i socijalnu dobrobit, a ne nešto što se mjeri samo odsustvom povreda na radu ili profesionalnih oboljenja. Nesrazmjera između zahtjeva rada i individualnih sposobnosti zaposlenih je izvor stresa na radu. Kao što je već rečeno, zdravstveni radnici su na poslu izloženi uticaju različitih štetnosti, a kao poseban rizik se izdvaja psihofiziološko opterećenje. Psihosocijalni i psihofizički aspekti rada mogu imati nepovoljan uticaj na zdravlje zapošljenih u zdravstvu. Sama suština rada predstavlja uzrok stresa na radu zdravstvenih radnika, zbog intelektualno-mentalnog opterećenja (količina informacija koje treba memorisati i složenost zadataka koje treba rješiti). Dalje, zdravstveni radnici rade u uslovima preopterećenosti poslom zbog same organizacije rada i manjka zapošljenih, zbog prekidanja toka rada od strane drugih pacijenata, kolega, zbog telefonskih poziva, dolazi do pada koncentracije. Nepovoljno utiče i rad u uslovima loših međuljudskih odnosa. Česte potrebe za prekovremenim, smjenskim i terenskim radom su dodatno opterećenje, zatim nemogućnost predviđanja broja pacijenata koji će tokom radnog dana potražiti pomoć… Pritisak i napetost tokom rada su naročito pojačani sve češćom pojavom ometanja rada od strane drugih pacijenata, rodbine, verbalnim i čak fizičkim napadima prilikom pružanja zdravstvenih usluga.
Prisustvo stresa u „normalnim granicama“ ne dovodi do oštećenja zdravlja, ali duže izlaganje učestalim stresnim uslovima rada može imati za posljedicu pojavu posebnog oblika poremećaja zdravlja, sindroma izgaranja na radu (Burnout syndrome). Za ovaj poremećaj se koristi i izraz Profesionalno sagorijevanje, a predstavlja niz fizičkih i psihičkih simptoma iscrpljenosti, koji se javljaju kao odložen odgovor na hronične emocionalne i međuljudske stresne događaje na radnom mjestu. Prvi simptomi sagorijevanja se pojavljuju kada organizam pojedinca nedovoljno kompenzuje stresna iskustva, kada postoji previše zahtjeva koje treba ispuniti, dolazi do zamaranja organizma i odbrambeni mehanizmi popuštaju. Počinje blažim znacima: utiskom da je svaki dan „loš dan“, da je svaki pokušaj da se nešto uradi čist promašaj, da se tokom većeg dijela dana obavljaju besmisleni zadaci a da ništa od urađenog ne donosi zadovoljstvo. Kasnije se mogu javiti ozbiljniji poremećaji kao što su: nesigurnost, anksioznost, nezainteresovanost, agresija, umor, iscrpljenost. „Ustvari, dolazi do raspada psihološke odbrane koja zapošljenima omogućava da se prilagode i izbore sa intenzivnim stresom izazvanim poslom koji obavljaju.” (Herbert J.). Oni vremenom postaju hronično iscrpljeni i pod stalnim su ličnim pritiskom da su na poslu neefikasni. Može doći i do pojave izmijenjenog ponašanja: prekomjerna konzumacija alkohola, upotreba narkotika, a ukoliko se izlaganje pretjeranom stresu nastavi, mogu nastati psihička, kardiološka, endokrinološka i oboljenja drugih organa i sistema. Burnout sindrom smanjuje produktivnost i ubija svu energiju, javlja se osjećaj bespomoćnosti, beznadežnosti i ogorčenosti. Proces sagorijevanja postepeno počinje od zahjteva, uslova i obima posla koji prevazilaze kapacitete i sposobnosti osobe, a kada izdržljivost pojedinca postaje nedovoljna da pokrije stresna iskustva nastaju prvi simptomi u vidu osjećaja praznine, napuštenosti i odvojenosti od ostatka svijeta.
Najčešći fizički simptomi su glavobolja, česte prehlade, problem sa apetitom, spavanjem. Emocionalni simptomi su nedostatak samopouzdanja, samoobezvrjeđivanje, osjećaj poraženosti. gubitak motivacije i životnog smisla. Što se tiče ponašanja na poslu, dolazi do zasićenja, izbjegavanja posla, izbjegavanja odgovornosti, zanemarivanja obaveza, može se odražavati kroz loš kvalitet komunikacije sa korisnicima usluga, konflikte sa drugim osobama – članovima porodice, prijateljima, saradnicima, povlačenje u sebe, samooptuživanje. Osim negativnih efekata na radno mjesto, zahvaćeni su i drugi aspekti života – brak odnosno partnerstvo, roditeljstvo, prijateljstvo. Sve navedeno svakako utiče na radnu sposobnost. Shodno tome, u zavisnosti od stepena oštećenja zdravlja može doći do djelimičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, odnosno djelimične ili potpune invalidnosti.
Na osnovu svega navedenog nameće se zaključak da je veoma značajno da pristup problemima na radnom mjestu bude proaktivan. Potrebno je prvenstveno obučiti zdravstvene radnike da na vrijeme prepoznaju početne znake profesionalnog sagorijevanja i preduzmu korake u cilju samopomoći. Da preispitaju svoj životni stil, da li se kreću, rade, konzumiraju hranu previše brzim tempom, da li istovremeno rade više poslova, itd. Svaki zapošljeni treba da bude svjestan svojih mogućnosti i da prema njima uskladi sopstvena očekavanja. Da postavi granice i da ih se pridržava. Da podijeli ideje sa nekim drugim i sasluša savjete, zatim odredi prioritete i na osnovu toga delegira zadatke. Da koristiti znanje i iskustvo drugih i ne nanosi stres ljudima oko sebe. Da određeni dio dana posveti opuštanju, odmoru Da sagleda pozitivnu stranu svog posla, cijeni i najmanje uspehe u poslu i na kraju, da prepozna kada mu je potrebna pomoć u savladavanju samog sebe.
Iako se burnout sindrom ispoljava individualno, kjučni uzroci njegovog nastanka su u random okruženju. Burnout, dugoročno gledano, kroz uticaj na psihofizičko zdravlje i život zaposlenog, utiče i na rezultate njegovog rada i motivaciju. Sledstveno tome, ovo je problem radne organizacije i društva u cjelini. Potrebno je reagovati u pravcu smanjenja rizika na radnom mjestu i korigovanja opterećenja, kako zahtjevi ne bi prevazilazili fiziološke mogućnosti organizma, odnosno da bi organizam mogao da se izbori sa njima. U skadu s tim preventivno djelovati na nivou menadžmenta zdravstvene ustanove, kako bi adekvatnom organizacijom rada (pravilnim rasporedom rada, korišćenja odmora, rehabilitacije, optimizacijom sastava timova u jednoj smjeni) omogućili zdravstvenim radnicima koliko je moguće komfornije uslove za rad. Uslove bez dodatnog, nepotrebnog pritiska i straha.
I šira društvena zajednica ima značajnu ulogu u rješavanju ovog problema, da kroz zakonsku regulativu doprinese poboljšanju uslova na radu zdravstvenim radnicima. Svima nam je svjež primjer, činjenica da je u Crnoj Gori iz Krivičnog zakonika izbrisan član: “Napad na ljekare pri pružanju ljekarske pomoći”. Za samo dvije godine, dok je taj član zakona bio na snazi, donešene su tri sudske presude i kažnjeni počinioci. Nedugo poslije brisanja predmetnog člana su se desila dva napada na ljekare prilikom pružanja medicinske pomoći u toku jedne sedmice. Zbog toga je veoma važno da se ponovo definiše krivično pravna zaštita ljekara na dužnosti. Time bi se obezbijedila ne samo sigurnost i zaštita ljekara, već bi se pacijentima omogućilo ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu, odnosno osnažio – očuvao sam sistem pružanja zdravstvene zaštite svim korisnicima usluga.
