Vss Sanela Rastoder, patronažna sestra
Dom zdravlja, Podgorica
Budućnost počinje prvim podojem
Živimo u eri u kojoj se divimo vještačkoj inteligenciji i pametnim gradovima. Tragamo za inovacijama koje će spasiti planetu, pratimo najmoderniju medicinu i prihvatamo sve što nam se plasira kao korisno. Ipak, u toj potrazi za zdravljem, često zaboravimo da najsavršeniji, najprilagodljiviji i najnapredniji sistem podrške životu već postoji, i to besplatno, u svakoj porodilji koja to poželi. Postoji otkad postoji čovječanstvo, mnogo prije nego što je iko čuo za algoritam. Nije stvoren u laboratoriji, stvoren je u prirodi. Zove se majčino mlijeko. Vrijeme je da promijenimo narativ.
Dojenje nije romantični eho prošlosti, niti obavezna stavka na listi zadataka nakon porođaja. Dojenje je naša budućnost, i to ona koju gradimo kada god beba poželi, u svakom podoju. Ovo pišem iz iskustva patronažne sestre koja svaki dan ulazi u domove mladih roditelja, uz podršku JZU Dom zdravlja Glavnog grada, ustanove koja nam omogućava stalnu edukaciju i usavršavanje da bismo to znanje mogle da prenesemo dalje, tamo gdje je najpotrebnije, u kućama naših porodica.
Živo zlato u kapima
Da je majčino mlijeko proizvod neke kompanije, vjerovatno bi se slavilo kao izum decenije, patentiralo i prodavalo po cijeni zlata. Ono je jedina hrana na svijetu koja je dinamična i koja se prilagođava svim potrebama našeg djeteta, iz sata u sat, iz podoja u podoj.
Ono razgovara sa bebom. Kroz pljuvačku novorođenčeta, majčino tijelo u roku od nekoliko sati prepoznaje da li se dijete bori sa virusom ili prehladom, i momentalno mijenja sastav mlijeka, puneći ga tačno onim antitijelima koja su djetetu u tom trenutku potrebna. Nijedan proizvođač na svijetu ne može da pogodi taj recept unaprijed, jer se on piše iznova, svaki put, između majke i djeteta.
To nije samo hrana, to je personalizovana medicina, prva vakcina, prvi skrining koji dijete dobije u životu.
Dojenjem ne hranimo samo dijete danas, već programiramo njegovo zdravlje za narednih pedeset godina, smanjujući rizik od gojaznosti, dijabetesa i hroničnih bolesti u odraslom dobu. Ako to nije pogled u budućnost, šta jeste?
Dojenje je vještina koja zahtijeva učenje, strpljenje i pripremu
Da bi dojenje postalo naša stvarnost, moramo srušiti mit da je ono stvar čistog instinkta. Najveću grešku koju kao društvo pravimo jeste što ženu prepuštamo informacijama tek kada beba stigne kući, u trenutku iscrpljenosti i ranjivosti.
Edukacija mora početi u trudnoći, a dojenje, u nekom smislu, počinje onog trenutka kada trudnica prvi put vidi drugu majku kako doji svoje dijete.
Trudnica koja zna šta je kolostrum, kako funkcioniše refleks otpuštanja mlijeka, šta je razvojni skok kod bebe, koliko je bitna efikasnost podoja i pravilna upotreba jezika, i koliko je važan položaj usana na dojci, ne gubi samopouzdanje pri prvoj ragadi. Ona zna da je to prepreka, ne poraz.
Kada edukujemo trudnice, mi im ne dajemo samo tehnička uputstva. Mi im gradimo štit od dobronamjernih, ali često pogubnih savjeta okoline. Ne, sok od jabuke vam neće povećati produkciju mlijeka ako podoj nije efikasan. I ne, ne postoji nekvalitetno majčino mlijeko, jer ne postoji laboratorija na svijetu koja može da napravi nešto savršenije od mlijeka koje vaše tijelo već proizvodi za vaše dijete.
“Biti na dojci” nije isto što i aktivno dojenje
U praksi često vidimo da beba može dugo biti na dojci, a da podoj ipak nije efikasan. To je jedna od najvažnijih stvari koje porodilje treba da znaju: nije presudno samo koliko dugo beba sisa, već da li aktivno guta i dobija mlijeko.
Postoji velika razlika između situacije kada je beba samo “na dojci”, koristi je kao utjehu ili sisa plitko i neefikasno, i aktivnog dojenja, u kojem beba pravilno hvata dojku, ritmično sisa, guta i na taj način stimuliše dalju proizvodnju mlijeka.
Ako beba provodi sate na dojci, a ne guta efikasno, majka postaje iscrpljena, bradavice mogu postati bolne, a dijete i dalje može ostati nezadovoljno. Zato je važno da porodilje prepoznaju osnovne znakove efikasnog podoja.
Prvi korak je pravilan asimetrični hvat. Beba ne treba da hvata samo bradavicu, već što veći dio areole, posebno sa donje strane, kod donje usne. Bebina brada treba da bude duboko oslonjena na dojku, a nosić slobodan. Kada je hvat pravilan, dojenje ne bi trebalo da bude bolno, već udobnije i za majku i za dijete.
Drugi korak je prepoznavanje aktivnog gutanja. Uspješan podoj ima prepoznatljiv ritam: široko otvaranje usta, kratka pauza, pa zatvaranje usta. Upravo ta pauza u pokretu vilice često pokazuje trenutak kada su bebina usta puna mlijeka i kada ona guta. Ako vidimo samo brzo, plitko sisanje bez pauze, moguće je da beba više traži utjehu nego što efikasno dobija mlijeko.
Treći korak su blage kompresije dojke, koje mogu pomoći kada beba usporava sa gutanjem ili počinje da drema. Nježnim pritiskom dlana na dojku, dalje od areole, može se podstaći protok mlijeka i pomoći bebi da ponovo aktivnije guta. To je jednostavna, ali veoma korisna tehnika koja može skratiti vrijeme neefikasnog sisanja i pomoći majci da stekne sigurnost.
Zato je važno da o dojenju ne govorimo samo emotivno, već i praktično. Majkama ne treba samo reći da je dojenje važno. Treba im pokazati kako izgleda pravilan hvat, kako se prepoznaje gutanje, kada je podoj efikasan i kada treba zatražiti pomoć.
JZU Dom zdravlja Glavnog grada: gdje se teorija pretvara u praksu
Sve ovo o čemu pišem ne bih mogla da prenesem trudnicama i porodiljama da iza mene ne stoji sistem koji ozbiljno shvata svoju ulogu. Kao neko ko radi unutar JZU Dom zdravlja Glavnog grada, mogu da kažem da ove priče o edukaciji i budućnosti kod nas nijesu samo slovo na papiru.
Naša ustanova redovno ulaže u konstantnu edukaciju i usavršavanje zdravstvenih radnika koji su svakodnevno na prvoj liniji, u savjetovalištima i kućnim posjetama.
Kada porodilja od nas dobije tačnu informaciju umjesto polovične priče iz komšiluka, to je direktna posljedica toga što je neko prije nas uložio u našu edukaciju. JZU Dom zdravlja Glavnog grada je mjesto gdje se teorija o dojenju svakog dana pretvara u konkretnu podršku ženama i djeci.
Budućnost dojenja ne leži samo na ramenima majke
Podizanje svijesti o dojenju ne smije biti svedeno na rečenicu “to je zdravo”. Moramo edukaciju pretvoriti u savremene, interaktivne i lako dostupne informacije, u škole roditeljstva i sisteme podrške koji inspirišu, umjesto da stvaraju osjećaj krivice.
Ne možemo deklarativno podržavati dojenje, a onda skretati pogled ili osuđivati ženu koja doji na javnom mjestu. Investicija u edukaciju trudnica je, u stvari, investicija u kolektivno zdravlje nacije. To je manje troškova za zdravstveni sistem, rasterećenje zdravstvenih radnika i temelj otpornijeg društva.
Hrana koja ne zavisi od struje, vode i lanaca snabdijevanja
Kada razmišljamo o budućnosti, moramo biti odgovorni. Svjedoci smo vremena u kojem nijedna zemlja nije pošteđena klimatskih promjena, elementarnih nepogoda i vanrednih stanja.
U trenucima krize, bilo da su u pitanju poplave, zemljotresi ili prekidi u snabdijevanju, logistika zakazuje prva. Nestaje struje, ponestaje čiste vode za pripremu adaptiranog mlijeka, sterilizacija bočica postaje nemoguća misija.
U tim trenucima, dojenje prestaje da bude “samo izbor” i postaje pitanje opstanka. Dojenje je jedini prehrambeni sistem koji nikada ne može da padne pod uticajem nepogode, jer ne zavisi od struje, vode ni lanca snabdijevanja. Ono je stopostotna autonomija za naše najmlađe, u svakoj situaciji, kad sve ostalo prestane da radi.
Zato dojenje ne treba posmatrati kao ličan izbor jedne žene, zatvoren između nje i njenog djeteta. Ono je najstariji sistem podrške životu koji čovječanstvo ima, i jedini za koji znamo da ne otkazuje. Naša budućnost ne počinje sjutra. Počinje prvim podojem, danas, i svakim sljedećim.
