Dr Milenko Vujović rođen je u selu Dapsiće kod Berana. Gimnaziju je učio u Beranama, gdje se njegovalo učenje, znanje i intelektualna moć koja se stiče razmišljanjem o pisanoj riječi. On se i ubraja u vrsne intelektualce koje je iznjedrila Beranska gimnazija.Dr Vujović više se bavio naukom i medicinom nego politikom. Želju da pomogne srčanim bolesnicima ispoljio je kao direktor koji je 8 godina rukovodio radom „Centra za prevenciju, liječenje i rehabilitaciju kardiovaskularnih oboljenja” na Zlataru kod Nove Varoši. Knjige dr Vujovića su: „Zapisi i sjećanja”, Berane, 2006, „Uzori i ukori”, Berane, 2008, „Ljekari i medicinsko osoblje stradali u borbama naroda Crne Gore za slobodu”, Berane, 2009. godine.
U dnevnom listu „DAN”, pod naslovom: „Ličnost za poštovanje”, objavljena je vijest o komemorativnoj sjednici povodom smrti dr Vujovića. O njegovom životnom djelu govorio je Goran Kiković koji je naglasio „da je dr Vujović bio veliki humanista i narodni ljekar koji je liječio i ljekovima i riječima”. U ime Udruženja penzionera i redakcijskog odbora lista „Penzioner”, govorio je Ivan Šekularac, rekavši da „iza dr Milenka Vujovića, ostaje djelo koje zaslužuje duboko poštovanje”. Umro je i sahranjen na groblju u Dapsiću 28.1.2012. godine.
Medikal, kao popularni časopis o čuvanju zdravlja i sprečavanju oboljenja, prilika je da citiramo pojedine zapise dr Vujovića koji poučno djeluju na formiranje zdrave i normalne ličnosti. Takvu želju on je iskazao u predgovoru Monografije „Zapisi i sjećanja” riječima: „Minimiziranje suprotnih ideologija i hiperbolisanje svojih, obezvrijeđuje istinitost, kao kategoriju bez alternative, za pisanje istorijske prošlosti”. Autorova porodica je tokom minulog rata stradala kao partizanska, a u toku Revolucije IB-a kao informbirovska. Ostala je bez privilegija i stradala u Drugom svjetskom ratu i poslijeratnom periodu.
Autor je nastojao da događaje piše bez imalo pristrasnosti, podjednako ističući vrline i poroke i jedne i druge zaraćene i zavađene strane. To je, u granicama svojih skromnih mogućnosti, činio zato što je u tom zlokobnom košmaru Drugog svjetskog rata, i poslijeratnom periodu, bilo bezbroj zlih i dobrih djela i na jednoj i na drugoj strani. U pročitanim knjigama nigdje nije naišao na pohvalu dobročinstva suprostavljenih strana.
Vujović zatim nastavlja: „Zlodjelima su ponajviše naklonjeni karijeristi i rentijeri. Zaboravljali su da pogledaju pozadi, kakav trag ostavljaju, i naprijed, šta ih čeka u budućnosti. U tim teškim vremenima polarizuju sa dvije potpuno oprečne krajnosti. Razuzdane strasti rentijera i karijerista, koji ne biraju sredstva da dođu do cilja, i ljudi visokog morala, čiji altruizam doseže i do žrtvovanja života, da ne dozvole trenutku sile da ih uvlači u zlodjela” Uzori i ukori ovih dobročinilaca i zločinaca opominju generacije da „čast i bruka žive dovijeka”, te da izaberu ovo prvo, što čovjeka krasi, da ostavi potomcima pobjedu dobra nad zlom. „Gnjiti ili biti”, kako reče Mirko Bozović.
Poučan je i koristan Vujovićev članak „Nije prošla škola kroz njih”, u kome pominje Mirka Božovića kao predsjednika Društva prijatelja knjige u Beranama. „Na beranskom korzou prijatelji se znatiželjno sretaju, ljubopitljivo porazgovaraju o svemu, pričaju što im trenutno pažnju zaokuplja. Mirko Božović i Boro Kuč zastanu ispred knjižarskog izloga da, uzgred, namerače pogled naslovima nepročitanih knjiga. I požali se Mirko svom sabesjedniku: ‘Ali što je najgore, Boro, zabrinjava saznanje da intelektualci veoma malo čitaju.’ Naišao Golub Mijović, razgorljiv i neumoljiv, spreman kao zapeta puška, naročito kad je u pitanju knjiga i njeno popularisanje. Mirko mu ponovi žalopojku da ovdašnji neki intelektualci [iliti kvazi…] nedovoljno čitaju. ‘Koji, bre, intelektualci?’ – grmnu Golub i ironično se nasmije. ‘Ti misliš ako su oni prošli kroz školu, to nije dovoljno! Hendikep je u tome što škola nije prošla kroz njih’ “, kaže vispreni Golub Mijović.
ZAHVALNOST UČITELJU
Dobrog učitelja, iako strogog ali pravičnog, đaci se rado sjećaju tokom čitavog života. Isto tako, učitelj se sjeća pažljivog, marljivog učenika koji je svesrdno učio i pametno proučavao zadate lekcije. Za dobrog ljekara, inženjera ili narodnog zastupnika, učitelj će oduševljeno reći „to je bio moj đak”. Koliko dobar i korektan profesor može savjetom uticati na učenika, pokazao je na ličnom primjeru dr Vujović.
Specijalistički ispit iz interne medicine Vujović je položio na Internoj „B” klinici u Beogradu 1974. godine. U Komisiji su bili akademici: Đorđević, Božović i Danilović. Kada je završen ispit, čestitali su mu na dobrom učenju i znanju, Đorđević i Danilović stiskom ruke, a akademik Božović je ustao, stiskao mu je ruku i tri puta ga poljubio, po starom hrišćanskom običaju, uz komentar: „Hvala ti, sine, što si se trudio da savladaš ovo široko polje medicinskih nauka. Neka ti je sa srećom položeni ispit i srećan put za Ivangrad.”
Add comment