Fond za zdravstveno osiguranje ubuduće će refundirati troškove nabavke senzora za dijabetičare svim korisnicima insulinske pumpe i licima sa invaliditetom, ali je, kažu, iz finansijskih razloga nemoguće to medicinsko pomagalo obezbijediti svim dijabetičarima u Crnoj Gori. Iz Udruženja dijabetičara Ekipa DOB tvrde da je riječ o diskriminaciji, dok poslanik Pokreta Evropa sad Dane Marković pak kaže da je, uz dobar plan i uštede, zahtjev Udruženja moguće ispuniti, piše Gradski.me.
Po zvaničnim podacima, u Crnoj Gori ima 2700 osoba sa dijabetesom melitus tip 1. Za oko njih 600 mlađih od 26 godina, Fond za zdravstveno osiguranje omogućava refundaciju senzora, ali, kako kažu, obezbjeđivanje ovog medicinskog pomagala za sve pacijente iziskuje velika novčana sredstva.
„Otprilike oko 2000 eura na godišnjem nivou košta senzor po osobi. Znači, govorimo o preko pet miliona eura na godišnjem nivou. Već do sada, sa proširenjem liste na osobe do 26 godina starosti, dodatno smo obezbijedili između 500 i 700 hiljada eura. Znači da je naš budžet za senzore i insulinske pumpe sada skoro milion i po eura, a ukupan budžet za medicinska pomagala na godišnjem nivou je tri miliona eura. Na Odboru za zdravstvo smo se saglasili da se lista proširi na pacijente koji koriste insulinske pumpe i osobe sa invaliditetom tako da će troškovi na godišnjem nivou po ovom osnovu biti uvećani za još 200 hiljada eura“, kaže za Gradsku direktor Fonda za zdravstveno osiguranje Vuk Kadić.
Iz Udruženja dijabetičara Ekipa DOB pojašnjavaju da je senzor tokom poslednjih deset godina u svijetu postao dio terapije te da značajno unapređuje kvalitet života pacijenata.
“Kao što se prepisuje insulin, tako bi trebalo da se prepisuje i senzor. Zašto? Zato što na tom senzoru vidimo ono što smo pojeli, insulin koji smo primili, kao i kako nam se tokom dana kreće glikemija. Na taj način uspijevamo da održavamo samokontrolu i da nam je glikemija uvijek u granicama koje nam je ljekar preporučio. Ukoliko je šećer pod kontrolom, izbjegavamo komplikacije koje mogu nastati u budućnosti”, kaže predsjednica Udruženja dijabetičara Ekipa DOB i inicijatorka peticije “Pravo na senzor, pravo na život” Lejla Martinović.
Kako dodaje, korišćenjem senzora smanjuje se broj uboda kod pacijenata sa preko dvije hiljade na svega trideset šest. Svi ovi razlozi, kaže Martinović, ukazuju da se pravo na senzor ne može ograničiti samo na odrasle pacijente koji koriste insulinsku pumpu.
„Ponovo se vraćamo na riječ diskriminacija zato što kod dijabetesa tip 1 ne možete da dijelite pacijente po starosnoj dobi ili po tome da li nose pumpu ili ne. U svakom slučaju, i senzor i pumpa su strana tijela na koja mi moramo da se naviknemo i nisu svi raspoloženi za taj korak. Uslovljavati pacijenta, koji je na multiinjektivnoj terapiji, da traži pumpu kako bi dobio senzor nema nikakvog smisla“, pojašnjava Martinović.
Iz Fonda za zdravstveno osiguranje, pak, tvrde da su pumpa i sensor idealan spoj.
“Senzor mjeri nivo šećera u krvi, a pumpa automatski reaguje na te promjene. Zato smo odmah i izašli u susret i odobrili refundaciju senzora za korisnike insulinskih pumpi. Od 2017. do sada 115 lica je preko Fonda dobilo insulinsku pumpu, ali je trenutno koristi 89 pacijenta”, pojašnjava direktor Kadić.
Poslanik Pokreta Evropa sad, dr Dane Marković, smatra da se dobrim planiranjem mogu napraviti određene uštede kako bi se omogućila refundacija za sve pacijente. On je svoju analizu, koja sadrži tri ključna prijedloga, predstavio na Odboru za zdravstvo.
“Ovi pacijenti na teret Fonda dobijaju određeni broj tračica i iglica. Taj trošak nije zanemarljiv i iznosi između 50 i 60 eura po pacijentu. Ako bismo za 2200 pacijenata, koji nijesu obuhvaćeni refundacijom senzora, tu uslugu ukinuli, uštedjeli bismo preko milion eura”, kazao je on.
Takođe, dodaje Marković, dio trakica i iglica koje dobiju refundacijom se slomi ili izgubi pa pacijenti moraju dodatno kupovati taj material i na njega troše između 25 i 35 eura mjesečno.
“Predložio sam da se taj novac preusmjeri za participaciju za kupovinu senzora. Time pacijenti ne gube ništa jer bi taj novac svakako potrošili, a dobijaju mnogo bolju uslugu. I kao treće, predložio sam da pacijenti budu pokriveni ovim senzorom 28 umjesto 30 dana. Čak i sami proizvođači senzora predlažu da se šećer povremeno mjeri na drugi način. na ovaj način bi program mogao da uštedi još oko sedam odsto pa bi ukupna ušteda bila između 50 i 75 odsto”, pojašnjava dr Marković.
Iz Fonda za zdravstveno osiguranje uvjeravaju da im je cilj da se u narednom periodu obezbijede sredstva da svi pacijenti sa ovim tipom dijabetesa dobiju senzore, ali strahuju da bi moglo doći do zloupotreba. Zato je, kako pojašnjava direktor Kadić, neophodno urediti tu oblast u skladu sa evropskim praksama.
“Svrha senzora nije da pacijent prati nivo šećera u krvi, već da taj nivo drži u idealnoj mjeri kako se ne bi razvile komplikacije. Zemlje EU su omogućile svakom pacijentu sa dijabetesom tip 1 da dobije senzor i pumpu, ali su uvele i kriterijume po kojima pacijent dobija ili gubi to pravo. Postoje konzilijumi koji prate pacijenta. Ukoliko su padovi i skokovi šećera u krvi veći od dozvoljenog, to znači da pacijent nije odgovoran prema sebi, a ni prema društvu koje mu je omogućilo da senzor dobije. I na osnovu toga se neko uključuje, odnosno isključuje iz programa”, kaže Kadić.
Iz Udruženja, pak, poručuju da analiza poslanika Markovića pokazuje da država ne može biti na gubitku.
“Mogu da budu u dobitku tako što će se time raditi na prevenciji i imaćemo sve manje slučajeva teške hipoglikemije koji završavaju u hitnoj i na odjeljenju i to sve košta državu. Trebalo bi da izračunaju koliko će stvarno to biti dobro i za državu, za njene finansije, ali, što je najbitnije, i za same pacijente“, poručuje Lejla Martinović.
Poslanik Marković istakao je da je zalaganje Ministarstva zdravlja za pohvalu.
“Ovaj program je prvi put na ovaj način uveden kod nas. Do sada su pacijenti senzore morali da nabavljaju u inostranstvu i da na njih plaćaju carinu, a sada će moći da ih kupe u apotekama u našoj zemlji. U razgovoru sa ministrom i njegovim timom dobio sam uvjeravanja da će se vršiti analiza ovog programa i da će se u određenim vremenskim periodima povećavati obuhvat pacijenata, a ja ću biti najzadovoljniji kad obuhvat bude 100 odsto”, poručuje Marković.
CdM
