Liječenje insulin nezavisne šećerne bolesti tipa 2

45-diabetesTip 2 šećerne bolesti, ili insulin nezavisni dijabetes, daleko je rasprostranjeniji nego tip 1, ili insulin zavisni dijabetes. Poznato je da kliničko ispoljavanje ovog tipa bolesti nije ni približno dramatično kao kod insulin zavisnog dijabetesa, pa, nerijetko, liječenje počinje sa zakašnjenjem, često kada su već počele da se razvijaju hronične komplikacije.Insulin nezavisna šećerna bolest ne nastaje uvijek zbog nedovoljnog stvaranja ili lučenja insulina u beta-ćelijama Langer-hansovih ostrvaca pankreasa. Ova vrsta šećerne bolesti može, takođe, nastati kao posledica insulinske rezistencije koja je u vezi sa nizom faktora. Pretjerana, nekontrolisana ishrana i gojaznost dominantni su faktori koji dovode do njenog ispoljavanja.

OSNOVNI CILJEVI

Osnovna svrha i cilj liječenja ove vrste šećerne bolesti sastoji se u tome da oboljeli ima osjećaj punog zdravlja i sposob­nosti za životne aktivnosti, kao i da se spriječe komplikacije šećerne bolesti. Da bi se ostvarili ovi ciljevi, neophodno je da se kvalitetnim liječenjem vrijednosti glikemije kreću u normalnim, ili da budu blizu normalnim granicama, kao i da se ne ispoljavaju poremećaji u metabolizmu drugih materija, posebno masti. Postoje brojne preporuke sa različitim kriterijumima. Pored održavanja vrijednosti glikemije i HbAlc u ciljnim granicama, neophodno je da se i vrijednosti lipoproteina (masti) održavaju u normalnim granicama.

Kao granice koje obezbjeđuju nizak vaskularni rizik[1], preporučuje se da holesterol bude ispod 4,8 mmol/l, (LDL holes-terol ispod 3,0 mmol/l, a HDL holesterol veći od 1,2) i trigliceridi manji od 1,7 mmol/l.

Tabela 1. Ciljne vrijednosti glikemije i HbAlc u terapiji dijabetesa tipa 2 45-diabetes 2

Nizak vaskularni rizik

Makrovaskularni Mikrovaskularni rizik rizik

HbAlc

Prije jela Poslije jela

< 6, 5 > 6,5 > 7,5

Glikemija u mmol/litar Samokontrolom

< 5,5 >5,5 > 6,0

< 7,5 >7,5 > 9,0

AKTUELNE SMJERNICE U LIJEČENJU

Stručni stavovi u liječenju insulin nezavisne šećerne bolesti, mijenjali su se tokom vremena i često su postajale značajne razlike među vodećim institucijama. Zabrinjavajući porast broja oboljelih širom svijeta, bolest koja poprima razmjere epidemije(EASD). Uvažavajući autoritet ovih institucija i stručnjaka koji su postigli konsenzus oko ovog važnog pitanja, smatramo obav­ezom da se na njih ukaže i, naravno, da se preporuče kao aktuelni.Predložene smjernice sa algoritmom za uvođenje i prilagođavanje terapije utemeljene su na kliničkim istraživanjima. Ispitani su različiti modaliteti terapije tipa 2 dijabetesa kao i klinička iskustva i sudovi istaknutih stručnjaka. Imalo se u vidu da je primarni cilj liječenja dijabetesa postizanje i održavanje nivoa glikemije, što bliže onom kod zdravih osoba. Stav je da se kvalitet glikoregulacije procjenjuje vrijednošću glikoziliranog hemoglobina (HbAlc). Postignut je konsenzus da je HbAlc veći od 7.0% znak da treba uvoditi ili mijenjati terapiju. Održavanje glikemije što bliže normalnoj, doprinosi izbjegavanju hroničnih komplikacija dijabetesa (retinopatija, neuropatija i nefropatija) kod tipa 1 dijabetesa, a pokazalo se da intenziviranje terapije ima sličan učinak i kod dijabetesa tipa 2. Preporuka je i da, pored održavanja vrijednosti glikemije u ciljnim granicama, terapijski napori treba da se usmjere i ka liječenju poremećaja metabolizma masti, povišenog krvnog pritiska, gojaznosti, insulinske rezisten­cije i hiperkoagulabilnosti krvi.

Rizik od komplikacija na krvnim sudovima[1]postaje jedan od vodećih zdravstvenih problema čovječanstva, zahtijevali su organizovan, planski pristup stručnih institucija, posebno: Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Internaciona­lne dijabetološke federacije (IDF) i drugih važnih zdravstvenih organizacija, u dijagnostici, prevenciji i liječenju dijabetesa. Posled-nji konsenzus u liječenju hiperglikemija kod dijabetesa tipa 2, postignut je 2006. godine između Američkog udruženja dijabe-tologa (ADA) i Evropskog udruženja za istraživanje dijabetesa.