Dr Ema Milić, spec. medicine rada
Dom zdravlja Nikšić
Bezbjednost i zdravlje su osnovna prava svakog čovjeka. Samo zdrav, zadovoljan i motivisan radnik može dati puni doprinos procesu rada, a to je osnov za postizanje ekonomskog i socijalnog blagostanja i napretka društva, uopšte. Stoga, i efikasnost bezbjednosti i zaštite na radu, u velikoj mjeri zavisi od stepena angažovanosti svih subjekata zajednice. Posebno mjesto pripada pružaocima zdravstvenih usluga, gdje su specijalisti medicine rada glavni nosioci posla. Ocjena radne sposobnosti, kao jedna od mjera specifične zdravstvene zaštite zaposlenih, veoma je bitna za bezbjednost i zdravlje na radu. Zadatak ovog postupka je procjena da li radnik može raditi na određenom radnom mjestu bez opasnosti po svoje zdravlje i sigurnost, kao i po zdravlje i sigurnost okoline, i pri tom ostvariti prosječan učinak u procesu rada tokom dužeg vremenskog perioda.
Osnovni cilj ocjene radne sposobnosti jeste očuvanje zdravlja zaposlenih i njihove radne sposobnosti, samim tim sprječavanje pojave profesionalnih bolesti i bolesti u vezi sa radom, predupređivanje nastanka povreda na radu, invalidnosti. U tom smislu, ocjena radne sposobnosti analizira usklađenost bioloških osobina organizma sa zahtjevima radnog mjesta i normativnim okvirom, i u praksi ima individualni karakter.
Kao prvo, idealno bi bilo krenuti od najranijeg perioda, sa profesionalnom orijentacijom učenika i studenata, prije nego što izaberu životni poziv. Na taj način bi mladi čovjek na vrijeme mogao da izbjegne eventualni izbor onog zanimanja koje nosi potencijalni rizik po njegovo zdravlje.
Dalje, prethodni pregled, prije stupanja na posao sa povećanim rizikom, treba da ima stroge kriterijume, jer se pretpostavlja da radnik treba da ostane čitav radni vijek na tom poslu. Vanredni pregledi se vrše kad dođe do promjene uslova i/ili zahtjeva na istom radnom mjestu, ili nakon dužeg odsustva radnika sa posla, da se provjeri postoji li i dalje usklađenost zahtjeva radnog mjesta sa sposobnostima organizma.
Periodični pregledi se vrše radi utvrđivanja da li su i koliko štetnosti na radnom mjestu dovele do narušavanja zdravlja zaposlenog, i da li radnik i dalje može da ostane na istom radnom mjestu bez rizika po zdravlje.
Jedan od preduslova za kvalitetnu ocjenu radne sposobnosti je detaljan opis poslova, dobro poznavanje uslova radnog mjesta (skup parametara u kojima se odvija proces rada – buka, vlažnost, temperatura, zagađenost…). Iz opisa radnog mjesta sagledavamo i zahtjeve radnog mjesta, a na osnovu njih zaključujemo o vrsti psihofizičkih napora koje čovjek mora da uloži dok obavlja radne zadatke. Tako stičemo utisak o intenzitetu napora (lak, srednji, težak), vrsti fizičkog rada koji dominira (dinamički, statički), trajanju tog napora (kontinuirano ili povremeno). Zaključujemo o položaju u kome se rad odvija (sjedeći, stojeći, čučeći), da li su i koja čula posebno angažovana tokom rada, da li se radi u smjenama, prekovremeno, da li je povećan rizik od povređivanja. Na osnovu poznavanja štetosti i zahtjeva na radnom mjestu utvrđujemo protokol testova, dijagnostičkih postupaka, obim medicinskih pregleda za optimalan uvid u funkcije većine organa, i posebno, ciljano detaljnije ispitivanje organa koji su pojačano angažovani tokom rada. Nakon dobijanja podataka pristupamo analiziranju, upoređivanju, usklađivanju istih, shodno tome donošenju zaključka – izvještaja u kome se izjašnjavamo da li je radnik sposoban za rad na određenom radnom mjestu. Ako nije, nabrojimo ograničenja koja limitiraju njegovu radnu sposobnost, eventualno dajemo preporuke u vezi s tim. Treba napomenuti da pojam bolest i pojam radna sposobnost nijesu uvijek u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi tj, bolest ne isključuje uvijek radnu sposobnost. Naime, znamo da neke bolesti ne utiču na radnu sposobnost, neke privremeno ili na samo određena zanimanja, dok druge bolesti uzrokuju potpuni gubitak radne sposobnosti. Radna sposobnost bolesnog, za određeno radno mjesto zavisi od vrste i lokalizacije oboljenja, funkcionalne sposobnosti oboljelog organskog sistema, i njegovog uticaja na preostali dio organizma, i stava bolesnika prema bolesti i prema radu. U cilju očuvanja zdravlja radnika, njegove radne sposobnosti i bezbjednosti na radnom mjestu, ocjena radne sposobnosti treba da sadrži i elemente prognoze – koliko dugo radnik može raditi u određenim uslovima na radnima zadacima na koje je raspoređen, bez većih opasnosti po njegovo zdravlje.
Specijalisti medicine rada imaju specifičnosti u radu u smislu verodostojnosti anamnestičkih podataka koje radnik daje, oni nemaju istu težinu kao kod drugih medicinskih postupaka. Očekuje se da uglavnom zdrava populacija dolazi na ocjenu radne sposobnosti, ali treba imati u vidu da su veoma rijetki radnici koji su sposobni za rad na svakom radnom mjestu, kao i da je mali broj radnika nesposoban za svaki posao. Međutim, nerjetko se dešava da radnik, kako bi dobio posao na koji aplicira, prikriva svoje nedostatke, tegobe i bolest. Dok su drugi, da bi ostvarili pravo na novčanu nadoknadu po nekom osnovu, motivisani da dokažu da nijesu sposobni za rad. Zbog toga je veoma velika odgovornost na specijalistima medicine rada kada stavljaju svoj potpis na izvještaj o ocjeni radne sposobnosti. U praksi je najbolje držati se etičkog pravila: “Živjeti i raditi časno i nikome ne naškoditi, i svakom njegovo pravo dodjeliti”.
Osnovni zadatak stručne i pravovremeno odrađene ORS jeste postaviti pravog čovjeka na pravo radno mjesto, a to je preduslov bezbjednosti i zaštite zdravlja na radu.
Lireratura:
1. * Pavlović Ž.M., Vidaković A., urednici,Ocjenjivanje radne sposobnosti. Kragujevac: GIP Elvod print, 2003.
Add comment