Prim. dr Husko Bajrović, pedijatar
Dom zdravlja u Rožajama jedinstven je sistem primarne zdravstvene zaštite u Crnoj Gori, koji sem ambulanti izabaranih doktora, centara za podršku izabranim doktorima (laboratorije, RTG službe, savjetovališta), nekoliko specijalističkih ambulanti uključuje i sekundarni nivo – odjeljenja za liječenje odraslih: Interno odjeljenje, Ginekološko-akušersko odjeljenje i Dječije odjeljenje. Ipak, do današenjeg savremenog Doma zdravlja, razvojni put zdravstvene službe u Rožajama prošao je nekoliko faza.
Do početka XX vijeka liječenje bolesnika u Rožajama se obavljalo u veoma primitivnim uslovima. Do 1912. zdravstvene usluge su uglavnom pružali narodni vidari, travari i shodno društvenim okolonostima i statusu grada, (varošice u to vrijeme ), poneki demobilisani turski vojnik sanitetlija ili turski hećim.
Tokom Balkanskih ratova i tokom Prvog svjetskog rata, u periodu 1912. do 1918. na ovim prostorima harale su brojne zarazne i karantinske bolesti koje su imale epidemijski, pa i pandemijski karakter kao što su: španski grip (čiji je uvriježeni naziv bio,,španjolka”, jer se smatralo da je ova pandemijsaka bolest, influenca, počela u Španiji i da je za kratko vrijeme obišla cijelu zemaljsku kuglu i pokosila oko 50 miliona ljudskih života u periodu 1918- 1919), trbušni tifus, pjegavac, tuberkuloza, ftiza (prastara pučka bolest ,,sušica”), a javljala se i kolera koja je bila u narodu poznata kao ,,čuma”. To su bile teške i opasne zarazne bolesti koje su za sobom odnosile mnoge ljudske živote.
Godine 1934. U Rožajama su radila dva ljekara, ruska emigranta, koji su službovali dvije godine. Tek od 1945. godine Zdravstvena služba Rožaja odvija se intezivnije, uporedo s privrednim i društvenim razvojem. Poslije rata, 1945. otvorena je Narodna prihvatna ambulanta koja je bila istureni punkt beranske bolnice. U poslijeratnom periodu, 1946-1947. dr Tibor Varadi iz Beograda, u sjevernom dijelu Crne Gore i u Rožajama sprovodi akciju na otkrivanju oboljelih od sifilisa. Od 1957. u Zdravstvenoj stanici Rožaje radio je uglavnom po jedan ljekar. Od tada se broj ljekara uvećavao, da bi 1975. njih bilo šest.
U Rožaje 1954. dolazi ljekar dr Dragan Čeperković iz Vrnjačke Banje, koji ostaje do 1963. On je ujedno i prvi ljekar s ovog područja koji je završio specijalizaciju iz pedijatrije.
Prof dr Božidar Bojović, doajen i veliko ime crnogorske i jugoslovenske pedijatrije, svoju bogatu i uspješnu karijeru započeo je u Rožajama 1965. Prvi pisani tragovi o vakcinacijama u Rožajama datiraju iz 1968. godine u vrijeme kada je u Domu zdravlja, tada Zdravstvenoj stanici, ordinirao dr Božidar Bojović, koji od 1973. svoj radni vijek nastavlja u Titogradu, današnjoj Podgorici. Doktora Bojovića, uglednog pedijatra i humanog čovjeka sa zadovoljstvom se sjećaju generacije Rožajaca.
Godine 1977. otvoren je novi, savremeni Dom zdravlja, koji pored vanbolničkog Porodilišta sa ginekologijom ima Stacionar za liječenje djece (Dječije odjeljenje) i Stacionar za liječenje odraslih bolesnika (Interno odjeljenje).
Poznati crnogorski pedijatri prim. dr Šećo Ećo i prim. dr Sadudin Hajdarpašić, radili su u Domu zdravlja u Rožajama i dali su nemerljiv doprinos zdravstvenoj i pedijatrijskoj službi Rožaja. Svoju humanu misiju nastavili su dr Ećo u Bijelom Polju, a dr Hajdarpašić u Titogradu. Ova dva vrsna pedijatra svojim ljudskim i stručnim kvalitetima ostavili su trag i zavrijedili poštovanje sredine do današnjih dana.
Bračni par Đorđević, Božidarka i Đorđije, pedijatri iz Niša, su od 1978. do 1983. radili u Domu zdravlja Rožaja.
Od 1978. U Domu zdravlja službuje dr Saadeldin Maasarani, rodom iz Sirije. Omiljen i uvažen ljekar, dr Saadeldin specijalistički ispit iz pedijatrije polaže 1984. Načelnik je Pedijatrijske službe do 1995. kada se vraća u svoju domovinu Siriju, gdje nstavlja da živi i radi.
Nakon dr Maasarania, specijalizaciju iz pedijatrije završava dr Arslan Dedeić. Načelnik je Pedijatrijske službe od 1995. do 2000. godine.
Dr Garović Ratko, poslije završene specijalizacije iz pedijatrije, kratko radi u Domu zdravlja Rožaja i nastavlja svoj profesionalni angažman u Beogradu.
Dom zdravlja je početkom 2000. imao 99 uposlenih zdrastvenih radnika, među kojima je bilo 22 ljekara raznih specijalnosti i 5 ljekara – stomatologa.
Treba napomenuti da do 1968. kod naroda nije bila razvijena svijest o značaju i potrebi za aktivnom imunizacijom, kao najdelotvornijom, najekonomičnijom, najefikasnijom i najsigurnijom metodom u sprječavanju i suzbijanju infektivnih (zaraznih) bolesti. Aktivna imunizacija predstavlja davanje vakcina protiv određenih infektivnih bolesti, da bi se podigla specifična otpornost oraganizma. Vakcine su antigen ili kombinacija antigena koji u organizmu izazivaju stvaranje specifičnih antitijela, koja štite od infekcije virulentnim mikrooragnizmima. Imunizacija se provodi masovno i u visokom procentu kod određenih starosnih grupa stanovništva, te se na taj način stiče kolektivni imuniet.
Tih godina nerazvijenost putne infrastukture, nepristupačnost, razuđenost terena, udaljenost pojedinih sela i do 40 km od Zdravstvene stanice, kao i neposjedovanje dovoljnog broja vozila, nedostatak zdravstvenih radnika i slaba razvijenost zdravstvene službe, dodatno su otežavali zdravstvenu zaštitu, a samim tim i uticali na adekvatno izvođenje imunizacije.
Godine 2004. obuhvat vakcinacijama je na zavidnom nivou. Razvoj zdravstvene službe, bolja infrastuktura, povećan broj ambulantnih i terenskih vozila, formiranje isturenih punktova, njih 19 (koje je trebalo obići obavezno 6 puta, a neka sela i po 7 puta godišnje), narasla svijest u narodu o značaju imunizacije, zdravstvena i ukupna prosvijećenost, učinili su da se postigne zavidan nivo i visok procenat u obuhatu vakcinacijama preko 95%, pa je Dom zdravlja počeo da dobija plakete i pohvale od relevantnih institucija Crne Gore – Zavoda za zdravstvenu zaštitu Podgorica, kasnije Instituta za javno zdravlje Crne Gore. Sa poštovanjem i uz zahvalnost za pomenute rezultate pomenuću i imena zaslužnih medicinskih radnika: Višu medicinsku sestru Jelicu Kalač, (ona je ujedno bila i glavna sestra u Doma zdravlja Rožaja). Radila je do 1992. godine do penzionisanja, na imunizaciji. Medicinskog tehničara Nurka Ćemana, koji nakon odlaska sestre Jelice u penziju preuzima koordinaciju u radu vakcinalne službe do današnjih dana. Medicinska sestra Rafeta-Fajka Kurtagić je dala puni doprinos u sprovodjenju imunizacije. Sa zadovoljstvom pominjem penzionisane vozače: Kardović Ismeta-Taka, (uglednog čovjeka i sportistu koji je do odlaska u penziju bio šef voznog parka u Doma zdravlja ) i uvaženog Rifata Hajdarpašića. Njhovim stopama nastavio je i Remzo Honsić. Naši vozači su i u najtežim vremenskim uslovima po sniježnim padavinama stizali sa ekipom za vakcinaciju do najudaljenijih mjesta u našoj opštini. Pomenuti vozači bili su uvijek na usluzi, ne samo pedijatrijskoj službi već i drugim službama Doma zdrvlja, ne znajući za umor. Uvijek spremni da na vrijeme pomognu i prevezu teške bolesnike do potrebne medicinske Ustanove širom Crne Gore i Jugoslavije.
Dr Husko Bajrović, specijalizaciju iz pedijatrije završava 1989. u Beogradu. Odlukom Nastavno naučnog veća Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu 1994. godine, određuje se za mentora dijela specijalističkog staža iz pedijatrije. Odlukom Vijeća Medicinskog fakulteta Univeziteta Crne Gore, Podgorica, 2012. godine, određuje se za mentora Porodične medicine za specijalistički staž iz pedijatrije. Mnogim, sada već afirmisanim ljekarima iz Berana i Rožaja, specijalistima: dječije i preventvne stomatologije, opšte medicine, biohemije i pedijatrije bio je mentor dr Bajrović. Dosta mladih tek diplomiranih ljekara obavljalo i obavlja staž na Dječijem odjeljnju dr Bajrovića. Komisija za dodjelu zvanja Primarijus, Ministarstva zdravlja Crne Gore 2017. godine, dr Bajroviću dodjeljuje zvanje primarijus, visoko stručno i društveno priznanje.
Nakon dr Bajrovića, specijalizaciju iz pedijatrije završava dr Safija Pepić, zatim dr Nervija Dedeić, dr Mehmed Kurpejović, dr Mirsad Hodžić i dr Edisa Zekić. Danas na specjalizaciji iz pedijatrije u Beogardu je dr Senad Lukač.
Pedijatrisku službu do 2008. čine: Dispanzer za zdravstvenu zaštitu djece i omladine (predškolski i školski dispanzer); Vakcinacija sa savjetovalištem, Injekciona jedinica i Dječije odjeleljnje sa 14 postelja. Načelnik Pedijatrijske službe od 2000. godine je dr Bajrović.
Treba napomenuti da je u našem Domu zdravlja, među prvim vanbolničkim i bolničkim poridilištima u Crnoj Gori, počeo da se provodi program i strategija SZO i UNICEF-a ,,10 koraka do uspešnog dojenja “ i Baby friendly system (,,Bolnice prijatelji novorođenčadi i majki”). Cilj programa jeste promocija, zaštita i podrška dojenju. Program podrazumijeva i rano stavljanje bebe-novorođečeta na dojku majke, stalni boravak uz majku i podoje kada je beba gladna. Navedeni program u svijetu počeo je da se primenjuje od 1991. godine.
Dispanzer za zdravstvenu zaštitu djece i omladine Doma zdravlja je, koristeći kadrovski potencijal i prostorne mogućnosti, u saradnji sa UNICEF-om, Insitutom za javno zdravlje Crne Gore i Institutom za bolesti djece Podgorica, u periodu od 2005-2006. godine sproveo pilot program: Implementacija Registra zdravljai razvoja vašeg djeteta, tako što je 600 porodica dobilo Registar u kome se nalaze adekvatni savjeti o razvoju, pravilnoj njezi, zaštiti zdravlja, sigurnom okruženju i imunizaciji djece. Tih godina su realizovana i tri projekta: projekat Škola dobrog roditeljstava, realizovan u dva ciklusa, projekat Promocija zdravlja porodice i kućne posjete i projekat Lokalna akcija za bolje djetinjstvo.
Poslije reforme primarne zdravstve zaštite u Crnoj Gori, rad Pedijatrijske službe u oragnizacionom smislu se mijenja, pa od 2008. imamo pet izabranih pedijatra: dr Safija Pepić, dr Nervija Dedeić, dr Mehmed Kurpejović, dr Mirsad Hodjić i dr Edisa Zekić. Rukovodilac u Jedinici za rad sa djecom sa posebnim obrazovnim potrebama je dr Safija Pepić. Načelnik Dječijeg odjeljenja je prim. dr Husko Bajrović.
Dom zdravlja se tokom višedecenijskog postojanja suočavao s raznim teškoćama i izazovima – jedan od većih izazova, kako za samu zdravstvenu službu, tako i za našu Opštinu bila je pojava žutice 1994. godine. Podsjetio bi da je žutica akutna infektivna bolest. Virus se prenosi fekalno-oralnim putem. Bolest se često javlja u manjim epidemijama, posebno u sredinama s lošom sanitacijom, te u dječijim zajednicama poput vrtića, škola, đačkih domova. Epidemije većih razmjera nastaju kao hidrične epidemije preko vode za piće kontaminirane ljudskim fekalijama ili su kontaktnog tipa. Najčešći izvor infekcije su djeca sa asimptomatskim ili anikteričnim oblikom bolesti. Hepatitis sa ispoljenom žuticom je često oboljenje i javlja se u cijelom svijetu. U ratom zahvaćenim područjima zbog pogoršanja higijene i smanjene otpornosti organizma, javlja se i veći broj oboljelih stanovnika. Za vrijeme epidemije preporučuje se izolacija bolesnika.
Poznato je da su se epidemije žutice javljale za vrijeme Napoleonovih vojnih pohoda skoro u svim zemljama Evrope. Građanski rat u Americi (1861-1865) bio je prvi ratni pohod u kojem je opisan infekciozni hepatitis, tada poznat kao ,,ratna žutica” kada je oboljelo oko 30.000 ljudi. Za vrijeme Prvog svjetskog rata javljale su se epidemije skoro na svim ratištima. Opisani su i veoma teški slučajevi hepatitisa.
U Drugom svjetskom ratu pojavile su se naročito velike i teške epidemije hepatitisa na svim bojištima. Smatra se da je u prve tri godine rata oboljelo oko 5-6 miliona njemačkih vojnika. Godine 1953. izbila je epidemija žutice u jednom selu u Hrvatskoj. U toj epidemiji bilo je pored 37 manifestno oboljelih i 17 oboljelih od anikteričnog oblika hepatitisa. Bolest se najčešće ispoljava sa gastrointestinalnim smetnjama, žuticom i poremećajem funkcije jetre.
Pojava žutice septembra mjeseca 1994. u Rožajma (prvi statistički registrovani i prijavljeni slučajevi Zavodu za zdravstvenu zaštitu Podgorica), bila je izazov ne samo za građane opštine Rožaje, nego i stručni, profesionalni izazov za Dom zdravlja. Početkom novembra žutica poprima epidemijski karakter. Naš novinar Salko Luboder je tada objavio veoma zapažen tekst pod nazivom ,,Alarmantna situacija u Rožajama”, pa prenosim izjave učesnika iz tada objavjenog članka: ,,Na sjednici Skupšini Opštine 7. novembra 1994. godine iako nije bila na dnevnom redu povela se rasprava o žutici. Prim. dr Avdulah Kalač, direktor Doma zdravlja, obavještava odbornike da je registrovano 70 slučajeva ove bolesti prenio je prognoze stručnjaka da će broj oboljelih biti dva ili tri puta veći, s obzirom na period inkubacije bolesti, i da će epidemija u najboljem slučaju potrajati do proljeća naredne godine. Kazao je da su higijensko-komunalne prilke u opštini porazne i da su i korita rijeka zagađena. Pedijatar dr Husko Bajrović ocjenjuje da je situacija alarmantna. Informiše odbornike da je u u Domu zdravlja uvedeno vanredno stanje, da se žutica počela širiti i na odrasle osobe. Po njegovom mišljenju u dvijema gradskim osnovnim školama sada nema uslova za organizovanje nastave. Ukazano je da rožajska opština nema sanitarnog i tržišnog inspektora. Prihvaćen je predlog zaključaka koje je dao predsjednik SO Nusret Kalač. U Zaključcima se traži da se Komunalno preduzeće maksimalno angažuje na održavanju gradske čistoće i obustavi sve druge poslove. Zahtijeva da se zatvore sve ustanove, samostalne radnje, privatna i društvena preduzeća koja ne ispunjavaju higijensko- tehničke uslove.
Formiraće se opštinski štab za sprječavanje širenja epidemije žutice. Epidemija žutice trajala je skoro godinu dana. U suzbijanju žutice veliku pomoć imali smo od strane Ministastava zdravlja Crne Gore, Zavoda za zdravstvenu zaštitu Podgorica i Higijensko – epidemiološke službe Berana.
Higijensko-epidemiološka služba Berana sa dr Goranom Čukićem, epidemiologom, će na cijeloj teritoriji Rožaja sprovoditi mjere sanitacije i dezinfekciju svih ustanova: škola, vrtića, pijace. Pomagali su i u hlorisanju vode, bunara na seoskim područjima.
Treba napomenuti da je tih dana bilo i panike i straha, jer toliki broj oboljelih bio je iznenađenje i za nas zdravstvene radnike, koji smo i ranijih godina imali sporadične slučajeve oboljelih od zarazne žutice (hepatititis A). Bilo je sumnje da je žutica možda i hidričnog porijekla zbog velikog broja oboljelih. Njena pojava nakon povratka djece s mora, ipak je upućivala da je kontaktnog tipa da je vjerovatno donesena s ljetovanja. Najveći broj oboljelih i u visokom procentu bila su djeca predškolske i školske dobi. Tadašnje zatvaranje školskih i predškolskiih ustanova na 15 dana nije bila praksa, niti popularna mjera i bila je neuobičajena s gledišta epidemiologa, ali u onoj teškoj situaciji i sa današnje distance bila je itekako svrsihodna i cjelishodna. Rožajci nijesu bili nikada jedinstveniji u nastojanju da svako sa svoje pozicije doprinese da se epidemiji žutice stane na kraj. Organizovane su javne tribine, predavanja, posjete školama, gdje su ljekari govorili o načinu i putevima prenošenja epidemijske žutice, važnosti lične higijene i važnosti redovnog pranja ruku. Sanitarne i komunalne mjere su podgnute na viši nivo.
Glavni teret u djagnostici i liječenju djece oboljele od žutice iznijeli su pedijatri Doma zdravlja: dr Saadledin Maasarani, dr Arslan Dedeić, dr Husko Bajrović i dr Safija Pepić. Lakše oboljele smo liječili u njhovim kućama i prepručivali sobnu izolaciju (boravak u posebnj sobi u odnosu na ostale članove domaćinstva). Savjetovali smo sprovođenje dijetetskog načina ishrane i ordinirali potrebnu vitaminsku i simptomatsku terapiju uz obavezno mirovanje. Davali smo preporuke o dezinfekciji mjesta koja se često dodiruju rukama i savjetovali zdrave ukućane kako da se ponašaju u novonastaloj situaciji, a vršili smo i provjeru njihovog zdravstvenog stanja, a u slučaju pojave simptoma koji bi upućivali na početak bolesti, radili i dijagnostičke i laboratorijske analize. Teže oboljeli pacijenti liječeni su na Dječijem odjeljenju u Rožajama, a manji broj je liječen na Infektivnom odjeljnju u Beranama. Prema statističkim podacima, imali smo 422 oboljela, ot tog broja 92% oboljelih bila su djeca. Nijesmo imali nijedan smrtni slulčaj.
Sa zahvalnošću pominjem sve zdravstvene radinike Doma zdravlja i posebno ispoljeni entuzijazam i požrtvovanost naših laboranata, koji nijesu znali za umor. Laboratorijsku službu činili su: med. sestra-laborantkinja Milka-Milkica Garović, ( koja je bila šefica službe) i med. sestre, laborantkinje : Selvija Bajrović i Ena Kardović-Pepić.
Devedesetih godina prošlog vijeka, kada je došlo do ratnih sukoba na prostorima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, mnoga raseljena lica i izbjeglice sa ratom zahvaćenih područja naći će utočište u našoj Crnoj Gori, pa će tako talas tih nevoljnika, (među kojima je bilo dosta djece), stići i do Rožaja. Rožaje će tih godina, kao i ranije kroz svoju istoriju, primiti te ljude i njihove porodice, organizovati im smještaj u kolektivnim centrima, raznim ustanovama, a neke će primiti u svojim stanovimaa i kućama. Među izbjeglim stanovništvom bilo je dosta oboljelih, te je Dom zdravlja i Dječja služba dala pun doprinos u njihovom zbrinjavanju. Rožajci će još jednom položiti ispit humanosti i solidarnosti i sačuvati davno stečeni ugled i reputaciju dobrih ljudi i uzornih domaćina, svjesni toga koliko je važno i plemenito pomoći svakom čovjeku koga zadesi muka i nevolja. Rožaje je zasluženo zavrijedilo oreol humanog grada na Ibru.
Dosadašna praksa i tradicija dobrih među komšijskih i prijateljskih odnosa između opština Rožaja i Berana se nastavlja i na zdravstvenom polju (Dom zdravlja Rožaje je naslonjen na Opštu bolnicu Berane), pa ljekari iz Berana, specijalisti različitih profila: hirurg, urolog, ortoped, specijalista fizikalne medicine, internista – endokrinolog, dolaze jedanput nedjeljno i vrše preglede pacijenata u našem Domu zdravlja.
Dr Budo Dabetić, direktor Opšte bolnice Berane, će 2017. godine prvi put u istoriji beranske bolnice (pored dežurstva na Hirurškom, Ginekološko-akušerskom i Internom odjeljenju), organizovati dežurstvo na Dječijem odjeljenju, gdje će pored pedijatara iz Berana: dr Ljiljane Vuković, dr Nađe Radević, dr Ljubice Ljubić i dr Elvisa Omeragića, dežurati pedijatar iz Plava, dr Senad Kolašibac i pedijari iz Rožaja, dr Edisa Zekić i prim. dr Husko Bajrović.
Dr Kenan Erović, direktor Opšte bolnice Bijelo Polje, će prvi put u istoriji bjelopoljske bolnice organizovati dežurstvo na Dječijem odjeljnju, gdje će pored pedijatara iz Bijelog Polja: dr Aide Ećo, dr Adrijane Kočović i dr Ismihane Erović, dežurati i pedijatri iz Rožaja: dr Edisa Zekić i prim. dr Husko Bajrović, nakom nekoliko mjeseci pridružit će im se i pedijatar iz Pljevalja dr Vojo Kujundžić.
Važno je istaći da je naša pedijatrijska sužba oduvijek gajila i njegovala dobru saradnju sa kolegama iz Insituta za bolesti djece, Podgorica i Instituta za javno zdravlje Crne Gore.
Add comment