Dr Nataša Čurović Popović
pedijatar endokrinolog
Institut za bolesti djece, KCCG
Hormon rasta (HR) izolovan je iz ljudske hipofize davne 1956. godine. Njegova upotreba u to vrijeme bila je ograničena pa je i terapija bila odobrena samo za liječenje djece sa teškim nedostatkom hormona rasta (NHR). Kada je 1980. godine počela proizvodnja rekombinantnog humanog hormona rasta (rhHR), proširile su se indikacije za njegovu upotrebu kod djece. Međutim, liječenje rhHR kod odraslih osoba odobreno je u kliničkoj praksi tek 1996. godine.
Terapija hormonom rasta kod djece dovodi do porasta brzine rasta, do normalizacije tjelesne visine tokom djetinjstva i dostizanja normalne tjelesne visine u adultnom dobu. Osim stimulacije linearnog rasta, hormon rasta povoljno utiče na metabolizam i na psihosocijalni razvoj. Kod odraslih, terapija hormonom rasta povoljno utiče na tjelesni sastav, koštano zdravlje kao i na kvalitet života.
Period tranzicije (TP) predstavlja period života koji počinje u kasnom pubertetu i završava se potpunim fizičkim i psihosocijalnim sazrijevanjem u odraslu osobu. Ovo razdoblje života traje nekoliko godina nakon završetka rasta i obuhvata period između 16. i 26. godine života.
Kod zdravih osoba upravo je TP period kada se postiže maksimum u mišićnoj masi i gustini kostiju i ta uloga upravo pripada hormonu rasta. Pored povoljnog dejstva na kosti i mišiće, hormon rasta u ovom period djeluje povoljno na metabolizam, kao i na mentalni status.
Kada nedostaje hormon rasta, u TP dolazi do nemogućnosti postizanja maksimalne gustine kostiju i neadekvatnog tjelesnog sastava na račun redukcije mišićne mase i povećanja abdominalnog masnog tkiva, posebno u regiji abdomena. Takođe se pogoršava lipidni profl sa rizikom od metaboličkog sindroma i povećanja rizika od kardiovaskularnih bolesti sa povećanjem morbiditeta i mortaliteta u odraslom dobu. Narušen je i kvalitet života u ovom osjetljivom psihosocijalnom periodu.
Kod djece, koja su tokom djetinjstva imala dokazani nedostatak hormona rasta i koja su bila liječena hormonom rasta u periodu tranzicije, treba razmotriti potrebu za nastavkom ove terapije i u adultnom dobu. Djece koja su tokom djetinjstva liječena hormonom rasta zbog nekog drugog razloga (Turnerov sindrom, Prader Willi sindrom, hronična bubrežna insuficijencija, djeca rođene mala za gestaciono doba) ne treba da budu liječena u odrasloj dobi.
Kada pedijatar endokrinolog procijeni da je pacijent završio rast, pristupa se retestiranju kod interniste endokrinologa. Preporuka je da se prije retestiranja obustavi terapija hormonom rasta na 1-3 mjeseca. Jedna trećina pacijenata, sa izolovanim idiopatskim NHR u djetinjstvu, u tranziciji oporavi osovinu HR. Ako je uzrok defcita hormona rasta organski razlog, strukturne anomalije hipotalamusa i hipofize ili dokazana genetska mutacija defcit HR perzistira. U tim slučajevima obično postoji deficit svih hormona adenohipofze (ACTH, TSH, FSH/LH) pa se ne sprovode provokacioni testovi, već je nizak IGF1 dovoljan za dijagnozu NHR. Kod ostalih pacijenata se uz mjerenje IGF1 savjetuje retestiranje sa jednim ili dva stimulaciona testa.
Pošto se pacijenti u periodu tranzicije nalaze na prelazu između djetinjstva i odraslog doba i doze rhHR treba da budu između vrijednosti za ova dva perioda života. Počinje se sa manjim dozama, pa se zatim doza titrira. Doza se individualno određuje za svakog pacijenta.
Praćenje terapije hormonom rasta tokom perioda tranzicije podrazumijeva kontrole svakih šest mjeseci (tjelesna težina, tjelesna visina, obim kuka i struka, mjerenje krvnog pritiska, glikemija, HbA1c, lipidni profil), godišnje određivanje kvaliteta života pomoću adekvatnog upitnika (AGHDA-QoL) i mjerenje nivoa tiroidnih hormona i kortizola. Takođe treba uraditi i evaluaciju tjelesnog sastava i gustine kostiju.
Zbog tjelesnih, metaboličkih, psiholoških i socijalnih specifičnosti, koje generalno prate prelazak iz adolescencije u odraslo doba, kod pacijenata sa NHR potrebna je posebna pažnja i saradnja između pedijatra endokrinologa, interniste endokrinologa, nekada i psihologa, kao i roditelja/staratelja pacijenta radi što boljeg praćenja i liječenja ovih osoba.
Dodajte komentar