Svojim izuzetnim glasom i sluhom, mlada, lijepa i talentovana crnogorska operska pjevačica Sara Vujošević uvlači poštovaoce klasične muzike u jedan novi svijet satkan od nota i čarobnih melodija. Emocija kojom doživljava svaki novi ton i oživljava davno napisane operske arije ne ostavlja nikoga ravnodušnim.
U svijet muzike zakoračila je veoma rano zahvaljujući podršci majke koja je prepoznala njen talenat.
Svijet muzike počela sam veoma rano da spoznajem. Još kao dijete nastupala sam na raznim dječjim festivalima. Moja majka divno pjeva, od nje sam naslijedila talenat. Oduvijek me je pratila i podržavala u mom bavljenju muzikom.
Ono što me posebno inspiriše za bavljenje muzikom je toplina i emocija koju neizostavno dijelite sa publikom, izvodeći djela od prije nekoliko stoljeća. Taj osjećaj je poseban, uzvišen, dragocjen za razvitak duše, inspiraciju, a i javi se želja da pozitivnošću oplemenite ljude koji su došli da vas slušaju.
Mnogi je se sjećaju sa nastupa na poznatom dječjem festivalu „Naša radost“ kada je sa velikim žarom pjevala o staroj vodenici, lovcu i medvjedu, i izvodila mnoge druge svima nama dobro poznate dječje pjesme. Priređivala je Sara i solističke koncerte na radost brojne dječice, njenih vršnjaka, koji su rado dolazili da je slušaju.
Od ranog djetinjstva umjesto lastiša i igranja sa lutkicama ja znam za mikrofon, festivale, dječje solističke koncerte i klavir. To je bila moja zabava i moja igra u ranom djetinjstvu. Međutim, sve ima svoju dobru i lošu stranu, tako da ne znam koliko je bilo dobro preskočiti taj dio neizostavne igre za svako dijete, ali mislim da je upravo taj period bio presudan da zavolim pjevanje i da se kasnije usko specijalizujem za operu, kao vid najsavršenijeg pjevanja, ako tako neskromno, mogu da se izrazim.
Može se reći da Sara nije birala opersko pjevanje, već je opersko pjevanje nekako našlo put do nje.
Sve se dešavalo spontano. Nakon Osnovne muzičke škole upisala sam, sasvim slučajno, solo pjevanje u klasi prof. Larise Dašić Simović. Od nje sve počinje, ona me je „uzela pod svoje“ i uvela u operski svijet, u koji sam se zaljubila i na moju sreću, u njemu ostala.
Iako jako mlada, brojne velike operske uloge je ostvaraila, mada uvijek postoji neka nova kojoj se teži i za kojom se žudi.
Ja sam lirski sopran i sve uloge za tu vrstu glasa su mi primamljive. Već sam pjevala ulogu Sussane iz Mocartove opere „Figarova ženidba“, Laurete iz opere „Gianni Schichi“, ulogu Adine iz opere „Ljubavni napitak“ , ali me sada jako privlači uloga Muzzete, iz Pučinijeve opere „Boemi“. To je tako čarobna uloga.
Brojne, veoma posjećene, nastupe imala je u rodnoj Crnoj Gori ali i širom Rusije gdje je trenutno na doktorskim studijama i uporednim postspecijalističkim studijama za opersko pjevanje. Iskustva sa nastupa su brojna, a svaki novi nastup je motiv više da se dalje napreduje.
Nastupi su sastavni dio profesije operskog pjevača i svaki pravi operski umjetnik neizostavno uživa na sceni dijeleći, sa svakim novim izvođenjem, i novu, drugačiju emociju. Treme ima, ali uvijek se radi o onoj pozitivnoj, adrenalinskoj, onoj što emociji u izvedbi solo pjesama starih majstora, romansi i operskih arija daje poseban oblik, život za sebe. Osjećaj ispunjenosti nakon koncerta ili predstave me „hrani“ i daje elan za novo stvaralačko vrijeme, koje je preda mnom.
Pored opere, koja je sastavni dio njenog bića, Sara u trenucima odmora voli da, prije svega, uživa u poeziji.
Muzika je uglavnom „okidač“ za plemenitost u mom postojanju, ali svakako, postoje i druge stvari koje me oplemenjuju. Najčešće su to putovanja u nove gradove, upoznavanja sa novim kulturama, običajima i ljudima. Moji prijatelji me, takođe, čine jako srećnom. Međutim, poezija je nešto što me posebno zaokupljuje. Jedno vrijeme sam se čak i bavila pisanjem poezije. Ljubav prema voljenom čovjeku je nešto što me je najviše inspirisalo za pisanje poezije. Za vrijeme obije trudnoće najviše stihova je proisteklo. Ko znam, možda jednoga dana objavim sve te moje radove.
Porodično okruženje i ljubav koja u njemu vlada motivišu je da ide naprijed i da daje svoj maksimum u životu.
Često volim da pomenem taj preokret u mojoj glavi koji se desio kada sam postala porodična žena. Osjećaj je nevjerovatan, više niste sami, više ne odgovarate samo za svoje postupke i činiti olako određene stvari, bez dobrog razmišljanja o njima. Odgovornost je velika, ali je ljubav koja se razmjenjuje još veća. Povezanost i bliskost je nešto što treba da krasi svaku porodicu.
Add comment