Radost stvaranja

0
160

Intervju: Rajko Sušić, vajar

aweweDa umjetnost ispunjava umjetnika i pruža mu radost i zadovoljstvo najbolje pokazuje primjer vajara Rajka Sušića koji beskrajno uživa dok čvrsti i gordi kamen i metal prilagođava sopstvenim vizijama. Fascinantna je lakoća kojom naizgled nesavladivi materijali dobijaju gipske i zaobljene linije u skulpturama ovog talentovanog vajara. Specifičan način na koji svojim skulpturama udahnjuje život odaje osobine velikog majstora.

Instikti su ga vodili i nagonili da veoma rano stvori svoje prvo umjetničko djelo, i sam nesvjestan da će to opredijeliti njegov životni put.

Moj prvi pokušaj bavljenja skulpturom, a da to nije bio zadatak u školi, desio se sa mojih 12-13 godina. Nošen tada nepoznatim porivom, istesao sam prvu skulpturu u jednom komadu drveta. Sjećam se, to je bio portret starca sa licem koje je bilo dosta plitko izvajano. Veličine malo ispod prirodne, od bukovog drveta. Sve se to tada dešavalo bez nečije posebne pažnje i pozornosti, a ja sam bez ikakve ambicije imao potrebu da nešto stvorim, nešto što me iznenađivalo, ispunjavalo, a možda i nerviralo u pojedinim trenucima rada. U srednjoj školi sam došao u dodir sa ljepilom za pločice, i znajući otprilike kako se medicinski bandažira lom kosti umakanjem gaze u gips, pokušao sam da na sličan način napravim neke oblike, figure. Ako se dobro sjećam, to je prvo bio Vuk Karadžić, potom figura bika, posle i neke druge kao što je Kip slobode. U međuvremenu sam stalno crtao i slikao razne stvari, od srip likova do nekih pokušaja kopiranja djela poznatih umjetnika. Kasnije upisujem Akademiju likovnih umjetnosti i počinjem da učim. Što se tiče trodimenzionalnog oblikovanja i mog vajarskog opredjeljenja, valjda sam osoba koja prostorno osjeća stvarnost, a i volim rad sa materijalima. Volim i arhitekturu čak i industrijski dizajn, ali je život kratak da bi se čovjek kvalitetno posvetio svemu.

Njegovi radovi dobro su poznati domaćoj i stranoj publici zahvaljujući brojnim izložbama na kojima je samostalno ili kolektivno izlagao.

Nekakav je standard bio da studenti i neafirmisani mladi i budući umjetnici javno ne prezentuju svoj rad. To je bio kliše o kom su nam ponekad govorili i naši profesori. Zbog toga su studenti na svoju ruku izlagali radove. Sjećam se izložbice na Cetinjskom trgu u saradnji sa ljudima iz tadašnjeg radio Cetinja. To je bio prvi put da izložim neki svoj rad. Kasnije su se nizale izložbe u organizaciji fakulteta, zatim Bijenale studentskog crteža u Beogradu, Trebinju, Nikšiću, Beranama, Podgorici, Hercegnovomskom zimskom salonu, Baru i nezaobilazne izložbe u Danilovgradu, „Savremena Crnogorska skulptura“ i tako dalje. Da podsjetim, bile su to godine izolacije i sve je to išlo kilavo. Od samostalnih izložbi istakao bih dvije u Norveškoj, Oslu i Bergenu. Zatim, kasnije dolaze izložbe u Narodnom muzeju u Zaječaru, pa onda u organizaciji Moderne galerije Budva, u Budvi i ova posljednja u Tivtu u galeriji ljetnjikovca Buća. Što se tiče izložbe, to je jako komplesan posao i obaveza za jednog vajara, ako to radi svojim snagama i kapacitetama. Sasvim sam siguran da kod nas malo ko, odnosno niko nema ozbiljnog galeristu i mecenu. To kod nas nije razvijeno, jer smo mi mali sistem i institucije nijesu jake da dovoljno ozbiljno podrže umjetnika, pa se svi snalaze kako znaju i umiju. S obzirom na moju podjelu života na vajarstvo i na druge životne obaveze, mogu reći da sam zadovoljan dosadašnjim uspjehom. Nije u redu samo nešto „proizvoditi“ da bi to izložili i pokazali, pa da se izložbe samo nižu i bilježe kao na pokretnoj traci. Kad se desi hiperprodukcija, najčešće pada estetska vrijednost, i ne dolazi do sublimacije podsvjesne energije i eksplozije ideje i njene realizacije. Ostaje se bez onog životnog, što po mom mišljenu treba da ima umjetničko djelo, bilo ono figuracija ili iz oblasti suprematizma, sasvim je svejedno.

Nagrada SKC-a za skulpturu, nagrada FLU-a za skulpturu i Prva nagrada na izložbi „Mlada crnogorska umjetnost“ dale su mu podstrek da nastavi dalje i da sa još većim žarom stvara.

Došle su i te nagrade koje su me ispunile, i podstakle toliko da sam budem receptor svih, kako sumnji, tako i sigurnosti koje nosi stvaralaštvo. Sumnja je sastavni dio stvaralačkog procesa, a kad je kod sebe iskreno nemate onda vam i ne treba nečiji sud o vašem radu, čak ni nagrade, jer ćete sumnnjati i u njih. Da razvijem taj individualni odnos prema radu, umjetnosti, kreaciji, smislu i poetici, mnogo su mi pomogla predavanja profesora poetike likovne umjetnosti Ljubomira Gligorijevića, čije sam časove imao čast i sreću da pohađam. Najviše sam od njega naučio o odnosu prema nagradama i priznanjima, iako o tome nijesmo nikada konkretno razgovarali, on me je naveo da o tome mislim i iskreno osjećam.