Od četiri osnovna pigmenta lokalizovana u epidermu i dermu, prirodna konstitutivna boja kože zavisi najvećim dijelom od melanina, pigmenta sintetisanog u melanocitima. Ne govoreći o rasnim razlikama u boji, odnosno pigmentaciji kože, koje se javljaju prvenstveno kao posljedica kolićine i distribucije jednog od dvije sintetisane vrste melanina (feomelanin, karakteristika osoba svijetle puti; eumelanin, sintetisan u organizmu tamnopute osobe), nerijetko nailazimo na poremećaje pigmentacije kože. Ono što raduje većinu osoba je saznanje da se uglavnom radi o benignim i prolaznim poremećajima u obojenosti kože, poput reakcije nakon nekog zapaljenskog oboljenja. Ipak, smanjenje ili povećanje melaninske pigmentacije nekada je znak da se radi o upornom dermatološkom oboljenju. U nastavku teksta biće dat nesto detaljniji osvrt na hiperpigmentacije, sa odgovorima na pitanja kako one nastaju i razvijaju se, koji faktori posebno utiču na njihovo pojavljivanje, kako se postavlja dijagnoza, te kako se dalje liječe i tretiraju određeni oblici hipermelanoze.
Veliki je broj oboljenja koja spadaju u grupu melanoderme, odnosno hiperpigmentacija, a medju njima, sa najvećim procentom učestalosti u populaciji, izdvajaju se pjege (ephelides), lentigo, melazma (melisma, chloasma), kao i jatrogena, ljekovima izazvana, hiperpigmentacija, endokrinološka ili postinflamatorna hiperpigmentacija.
Pjege nastaju kao posljedica povećane sinteze melanina, dakle, uz nepromijenjen broj melanocita, što se u histoloskom pregledu jasno vidi u bazalnom sloju epiderma. Prepoznaju se kao makule, jasno ograničene, svijetlo do tamno smeđe boje, a uglavnom lokalizovane na dijelu kože koji je posebno izložen suncu. Dijagnoza ephelides-a postavlja se jednostavno, odmah prilikom dermatološkog pregleda. Činjenica je da se većim izlaganjem sunčevom zračenju njihov broj povećava, a da same dodatno tamne, ali ne zahtijevaju liječenje. Upravo odsustvo liječenja ukazuje na neophodan tretman njege i dodatne zaštite kože, pogotovo dijela kože stalno izložene suncu. Najbolje bi bilo koristiti visoku zaštitu istovremeno od UVA i UVB zračenja, po mogućnosti, namijenjenu melanodermi.
Lentigo nastaje kao posljedica povećanog broja ćelija koje proizvode melanin, melanocita, a njihovim pregledom i posmatranjem često se utvrdi i da su u pitanju potpuno atipični melanociti. Lentigo kao takav, može nastati tokom djetinjstva, kada govorimo o običnom lentigu (lentigo simplex), ili se pojavljuje tek kod srednjovječnih i starijih osoba (tzv. Solarni lentigo, staračke pjege). Buduci da se obični i solarni lentigo teže razlikuju, a da je određeni broj poremećaja i sindroma nekada udružen sa lentiginozom, savjetuje se detaljan dermatološki pregled uz konsultacije sa ljekarom dermatologom, kako bi se otklonila sumnja na postojanje nekog od sindroma udruženih sa multiplim lentigom. Široj populaciji je ovaj drugi tip lentiga zapravo poznatiji kao staračke pjege, a zaista se javljaju makule i pjege na starijoj koži, posebno djelovima koji su direktno izloženi sunčevoj svjetlosti, kao što su lice, vrat i nadlanice. Preporuka i u ovom sučaju je da se koristi visoka UVA i UVB zaštita tokom cijele godine, u vidu nekog dermokozmetičkog preparata namijenjenog hiperpigmentaciji, ali i da se koža štiti od foto-starenja, te da se u najvećoj mjeri osjetljivi djelovi tijela pokrivaju i zaklanjaju od sunca (šeširi, marame, rukavice zimi, itd).
Melazma (Melasma, Chloasma) spada zasigurno među najčešće oblike stečene hiperpigmentacije, čiji su uzroci brojni, od prekomjernog izlaganja suncu i drugim izvorima UV zračenja, preko trudnoće, genetske predispozicije, endokrinoloških oboljenja, izmijenjenog hormomalnog statusa i upotrebe određenih hormonskih preparata, ljekova i oralnih kontraceptiva, pa sve do primjene nekih kozmetičkih preparata, a nekada etiologija njenog nastanka može biti i nepoznata. Klinička slika melazme podrazumijeva nepravilne smeđe makule, izuzetno uočljive na djelovima kože izloženima suncu (obrazi, čelo, gornja usna, brada, nos), od kojih su pojedine nerijetko policiklicnog ili arciformnog oblika, krupne ili sitne, linearne ili kružne. Te promjene se mogu manifestovati difuzno ili žarisno, a dijagnostifikacija se postavlja dermatološkim pregledom kože, dok je biopsija rijetko kada potrebna. Na osnovu lokalizacije melanodermskih promjena, izvršena je klasifikacija tri tipa melazme: centrofacijalni, malarni i mandibularni, od kojih je prvi i najčešći. Drugi vid podjele izvršen je prema histoloskom pregledu i položaju hiperpigmentacije i predstavlja epidermalnu, dermalnu i mješovitu melazmu ili kloazmu. Ovaj oblik hiperpigmentacije se ne tako rijetko javlja u populciji sa učestalošću od 90% kod žena i svega 10% muškaraca. Većinu bolesnika čine žene starosne dobi od 20 do 50 godina, a melazma se smatra još i maskom trudnoće (melisma gravidarum), budući da ponajprije nastaje kod trudnica. Nakon ustanovljene dijagnoze, pacijentima je neophodno predočiti koliko liječenje zna da bude teško i koji stepen upornosti se od njih zahtijeva. Liječenje melazme najučinkovitije je onda kada započne konsultacijom i savjetovanjem sa dermatologom, a nastavi se dobrom međusobnom saradnjom ljekara specijaliste i pacijenta, radi izbora optimalne metode liječenja i održavanja postignutih rezultata.
Za osnovni cilj liječenja melazme smatra se blokiranje puteva sinteze novog melanina i uklanjanje već postojećeg pigmenta u koži. Polazna osnova bilo kojeg oblika liječenja melazme podrazumijeva upotrebu preparata za filtrovanje UVA i UVB zračenja, u obliku dermatološki ispitanih krema, sa visokim SPF faktorom zaštite. Preporučljivo je zaštitnu kremu nanositi više puta tokom dana, a svakako tokom cijele godine, jer je izlaganje suncu zapravo najvažniji uzrok ponovne pojave tamnih pjega i makula poslije uspješnog liječenja melazme. Pored toga, postoji nekoliko tipova lokalne terapije sa efektom izbjeljivanja kože i uklanjanja pigmenta, a pacijentima su dostupne i neke vrste tretmana i hemijskih pilinga, koje mogu sprovoditi isključivo specijalisti dermatolozi.
Dr pharm. Vladana Raković,
stručni saradnik za Ducray
Add comment