[heading size=”7”]STVARNO NASPRAM NESTVARNOG, ISTINA NASPRAM LAŽI[/heading] Od vremena kada je čovjek smislio prvu riječ, a pero filozofa dotaklo list papira, ova konceptualna dihotomija prožima misao i dominira brojnim raspravama. Borba između istine i falsifikata u medicini vodi se u domenu simuliranja i njegove detekcije. Još od davnina mentalna oboljenja su omiljena među simulantima, kako zbog činjenice da ih je objektivno teško verifikovati, tako i zbog subjektivne dramatičnosti i emocionalne ekspresije. Od davnina je poznato da se psihička oboljenja simuliraju da bi se ostvarila neka dobit ili izbjegla neka obaveza (opis glumljenog ludila postoji čak i u Bibliji).
Osnovna karakteristika simuliranja predstavlja namjernu produkciju ili eksterno preuveličavanje psihičkih simptoma motivisano spoljnim podsticajima kao što su: izbjegavanje radne obaveze, ostvarivanje inansijske kompenzacije, izbjegavanje krivičnog gonjenja ili dobijanje ljekova – droga. Klasifikacija mentalnih poremećaja bavi se ovim fenomenom, ali se lažni poremećaji ne smatraju mentalnim poremećajem. Postoje stanja u kojima je laž dominantan ili jedini simptom, a da pacijenti toga nijesu ni svjesni. Ta stanja ih bitno razlikuju od stanja simulacije karakterističnog za jedan drugi tip pacijenata.
Izvjesni epidemiološki podaci kazuju da osoba prosječnih sposobnosti u toku prosječnog dana slaže dva puta, pri čemu ta ista osoba podrazumijeva potpunu iskrenost od strane drugih ljudi. Među mentalno oboljelim pacijentima u kliničkoj praksi zabilježena je pojava simulacije od 1%, u ranije postojećim vojnim institucijama ta brojka se pela na 5%, u krivičnim procesima na 10-20%, a u građanskim parnicama ovaj procenat je veći od 30%.
PATOLOŠKA LAŽLJIVOST (LAT. PSEUDOLOGIA FANTASTICA)
Patološka lažljivost predstavlja interesantan konglomerat laži i istina. Priča na prvi pogled izgleda logično, ima kvalitet trajnosti i poslije više ponavljanja i pseudolog počinje da vjeruje da je ona zaista istinita. Mada kod 1/3 slučajeva pseudologije u osnovi leže poremećaji funkcionisanja mozga, psihoanalitičari ovaj fenomen tumače iz ugla nesvjesno motivisanih napora da se sačuva ili kreira sopstveni smisao i da se odbrani od obuzimajuće anksioznosti. Lično, podržavajući ovo objašnjenje, definisala bih ovaj fenomen kao sanjarenje koje osoba doživljava kao realnost, i ono često reflektuje profesionalne ili erotske želje. Ono može da posluži u odbrambene svrhe, pomažući da se održi smisao subjektivnog identiteta ili oblik projektovanja negativnih aspekata ličnosti odnosno njihovo pripisivanje drugoj ličnosti.
Mnogi patološki lažljivci nijesu tako živopisni i interesantni kao što bi se dalo zamisliti čitaocu ovog teksta. Velika većina njih nanosi ogroman bol ljudima koji žive i rade sa njima, a svojim ponašanjem komplikuju i svoje i njihove živote. Komplikuju i rad ljekarima. Uvijek postoji dilema da li simulaciju ili laž uočenu kod pacijenta objelodaniti u direktnom kontaktu, odmah čim se utvrdi, ili se izložiti dugotrajnom procesu dokazivanja da simptomi koje pokazuje nemaju organsko ili hemijsko porijeklo (krvne analize, ultrazvučna dijagnostika…). Ovakvu dilemu nemate ako gledate iz ugla uštede i racionalizacije troškova liječenja niti kada ste na sudu zaštićeni imunitetom, ali kada ste u ordinaciji sami sa pacijentom, uvijek možete očekivati ljutnju ili izlive bijesa. U prošlosti su se čak dešavali i fizički napadi od strane pacijenata čiji je svjesni pokušaj obmane otkriven i na taj način osujećena njegova namjera da ostvari dobit koju je planirao. Suočeni sa realnošću da nema niko da vas „brani” od nasilnika, pa neka on bude i u vidu verbalnih ispada na čaršijskom nivou, tipa: „Ma nema on pojma. Završio je fakultet na livadi. Znam ja takve stručnjake”, veliki broj ljekara prihvata simptome i šalje takvog pacijenta na dalje analize. Zar im treba zamjeriti ? Ustanove koje nude usluge privatne ljekarske prakse, gdje se svi oni uzaludni pregledi mogu naplatiti od sredstava tog pacijenta, djeluju kao dobar način smanjenja štete koju mogu u zdravstvenom sistemu napraviti patološki lažljivci. Najbolji i najefikasniji način detektovanja i suočavanja sa simulantima u okviru zdravstvenog sistema jeste izdavanje uputa za razgovor sa psihologom i psihološko testiranje, jer psiho testovi imaju mjerne skale koje nepogrešivo detektuju ovakve poremećaje.
MINHAUZENOV SINDROM – LAŽNI POREMEĆAJ KOJI PREDSTAVLJA „FALSIFIKOVANJE BOLESTI”
Za razliku od simulanata, osobe sa ovim pseudo- poremećajem nemaju za cilj konkretnu dobit. Ove osobe namjerno navode druge da misle da oni (ili njihova djeca) imaju ozbiljne medicinske ili psihološke probleme, što često za posljedicu ima veliki broj medicinskih pregleda, dijagnostičkih ispitivanja, hospitalizacija, pa čak i hirurških intervencija za koje su i oni sami svjesni da im nijesu potrebne. Ljekare najviše zbunjuje nepostojanje očiglednog eksternog razloga za traženje hospitalizacije i izuzetno poznavanje medicinske terminologije kojom su ovakvi pacijenti obično ovladali. U cilju postizanja veće uvjerljivosti, ovi pacijenti često falsiikuju laboratorijske nalaze (dodaju krv ili proteine u uzorak mokraće), pogoršavaju postojeći medicinski problem (manipulišu ranom tako da ona ne može da se zaliječi), ili čak indukuju pravu bolest (ubrizgavaju bakterije samima sebi ili svojoj djeci, i tako uzrokuju razvoj ozbiljne infekcije). Ovi pacijenti često putuju od grada do grada ili borave u različitim bolnicama istog velikog grada. U literaturi je zabiljžen slučaj pacijenta koji je za period od 16 godina imao: 40 hospitalizacija zbog bolova u stomaku, grudima, krvi u mokraći, gubitka svijesti i dr.; 32 odlaska u Hitnu pomoć zbog istih problema; 4 operacije abdomena i jednu operaciju na mozgu. Kad god je odlazio u bolnicu govorio je da mu je to prvi put.
Da li se radi o varalicama? Ne baš. Ovakvi problemi su prihvaćeni u medicini kao psihijatrijski oblik poremećaja karaktera koji se manifestuje kroz antisocijalno ponašanje. Mnogi tvrde da je svim ovakvim pacijentima zajedničko nesrećno djetinjstvo, bez ljubavi. S tim u vezi nalazi se i najčešće objašnjenje da se ove osobe ponašaju na ovakav način jer traže pažnju i ljubav koju ranije nijesu dobijali.
Vjerovatno nijedan fenomen u medicinskoj praksi nije toliko obeshrabrujući za zdravstvene radnike kao ovaj. Izgleda prosto nevjerovatno da neko sam sebe povrijedi, raskrvari ili čak, što je slučaj iz moje prakse, oslijepi, sa ciljem da ostvari iluzorne emocionalne gratiikacije. Najeikasnija terapijska strategija jeste izbjegavanje direktne konfrontacije, koja je često povod za demonstrativno napuštanje bolnice, suzbijanje negativnih reakcija zdravstvenih radnika kada se otkrije prevara, kao i dugotrajna primjena površinske psihoterapije.
Dobra vijest je ta da pacijente sa dijagnozom Minhauzenovog sindroma na našim prostorima još uvijek rijetko srećemo. Za to vjerovatno možemo zahvaliti podatku da su još uvijek u velikoj većini crnogorske populacije očuvani zdravi porodični odnosi. Sa druge strane, sa pojavom patoloških lažljivaca srećemo se skoro svakonedjeljno. Razlozi su, kao što je navedeno, različiti. Cilj je ostvarenje dobiti ili izbjegavanje obaveza. U posljednje vrijeme u mnogim zemljama se posredstvom novina, časopisa i TV emisija ukazuje na sve veću učestalost ovog poremećaja. Istovremeno, oboljelima od lažnog poremećaja ukazuje se na to da ma koliko to njihovo ponašanje izgledalo „uvrnuto” i njima samima, može im se pomoći.
Primjer iz naše prakse je djevojka Z, mlada asistentkinja koju je napustio momak. Na poslu objavljuje da je odoljela od raka dojke. Odlazi na razna savjetovanja, otkida kosu do glave („hemoterapija”), drži dijetu (smršala 30 kg), a sve da bi potkrijepila sopstvenu iluziju bolesti i stekla simpatije i sažaljenje na poslu. Izliječena je antidepresivima i psihoterapijom. Sada je supruga i majka. (Firmu u kojoj je radila morala je promijeniti, naravno!)
Piše: Radmila Stupar-Đurišić, dipl. psiholog
Add comment