Svi ovi procesi dovode do težeg oštećenj parodoncijuma tj. gubitka pripojnog epitela i alveolarne kosti.
Kod osoba koje imaju dijabetes i tešku parodontopatiju vremenom dolazi i do poremećaja regulacije glukoze u krvi. U nekim studijama je dokazano da kod dijabetičara sa parodontopatijom šestostruko je povećana rizik slabe regulacije glukoze u krvi. Studije su pokazale da dijabetičari sa teškim oblikom parodontopatije u 82% slučajeva imaju neki teži oblik kardiovaskularnog oštećenja u poređenju sa 21% osoba sa dijabetesom koje nemaju parodontopatiju ili je ona u blažem obliku.
Ishod liječenja parodontopatije zavisi (osim stepena održavanja oralne higijene, pušenja, ishrane) od regulacije glukoze u krvi. Osobe sa dobro regulisanom šećernom bolešću dobro reaguju na terapiju (hiruršku i ne hiruršku) ,slično reaguju kao osobe bez šećerne bolesti. Kod osoba sa slabo regulisanom šećernom bolešću terapiski rezultati su nepovoljni i poslije kratkotrajnog poboljšanja, česti su recidivi. Zato je značajno da stomatolog bude upoznat sa vrijednostima glukoze u krvi.
U stomatološku ordinaciju mogu doći pacijenti sa još nedijagnostikovanom šećernom bolešću. Kod takvih pacijenata možemo dijagnostikovati teži oblik brzo napredujuće parodontopatije, koja nije uobičajena s obzirom na godište, nivo oralne higijene, prisutnost čvrtih i mekih naslaga. Često je kod takvih pacijenata prisutna hiperplazija gingive, lako krvarenje i multipli parodontalni apscesi. U tom slučaju treba pacijenta pitati o postojanju simptoma prekomjerne žeđi, prekomjernog mokrenja i prekomjernog apetita. Ukoliko stomatolog posumnja na postojanje šećerne bolesti potrebno je pacijenta uputiti nadležnom ljekaru.
Kod pacijenata sa već dijagnostikovanom sećernom bolešću stomatolog može zatražiti da pacijent donese dnevnik mjernja glukoze. Treba zatražiti od pacijenta i najnoviji nalaz HbA1c jer predstavlja mjeru regulacije glikemije kroz protekla 2 do 3 mjseca. Cilj terapije kod osoba oboljelih od dijabetesa je održati nivo hba1c u intervalu 6,5% do 7,5%.
Kod osoba sa dijabetesom važno je spovesti protokol za smanjenje stresa, odnosno smanjivanje bola. U stresnim situacijama dolazi do povećanog lučenja adrenalina i kortizola, što dovodi do porasta glukoze u krvi. Adrenalin koji se nalazi u stomatološkim anesteticima prisutan je u maloj koncetrajiji i neće dovesti do porasta glukoze u krvi.
Kod većine pacijenata sa dijabetesom tokom rutinskih stomatoloških zahvata primjena antibiotika nije indikovana. Osim kada je prisutna akutna infekcija, antibiotici su idikovani. Pojedini kliničari propisuju profilaktitičku antibiotsku premedikaciju prije hirurškog zahvata kod pacijenata koji imaju slabo regulisanu šećernu bolest, ali ovo se odnosi samo za hitna stanja.
Kod teških oblika parodontopatije primjena tetraciklinskih antibiotika u kombinaciji sa obradom parodontalnih džepova rezultira kratkotrajnim ali značajnim poboljšanjem regulacije glukoze u krvi. Akutne infekcije, bilo virusne ili bakterijske, povećavaju rezistenciju tkiva na insulin i kao posljedica ovoga dolazi do porasata nivoa glukoze u krvi, što dovodi do porasta lučenja insulina od strane pankreasa. Ovaj poremećaj traje ne samo dok traje infekcije već i kasnije, nekoliko nedjelja pa i mjeseci nakon što prođu znaci infekcije. Zbog svega navedenog, liječenje parodontopatije (infekcije) može dovesti do poboljšanja regulacije glukoze.
Stomatološke intervencije kod osoba sa dijabetesom treba sprovoditi u ranim jutarnjim časovima, kao i kod ostalih težih hroničnih bolesnika. Međutim, to nije uvjek pravilo. Najbolje bi bilo stomatološku intervenciju sprovesti prije ili poslije razdoblja najvećeg djelovanja insulina. Ovim se izbjegava mogućnost nastanka hipoglikemijske reakcije tokom stomatološke intervencije, jer hipoglikemijska reakcija najčešće nastupa u periodu najveće aktivnosti insulina. Zbog toga je bitno da stomatolog uzme detaljnu anamnezu. Nekada stomatološke intervencije nije moguće planirati da se izbjegne vrijeme najveće aktivnosti insulina, pogotovo kod pacijenata koji uzimaju isulinske injekcije. Zato bi trebalo zahtijevati od pacijenta da nosi sa sobom glukometar, pomoću kojeg se može odrediti nivo glukoze pred samu stomatološku intervenciju. Faktori koji povećavaju rizik od nastanka hipoglikemije su: davanje prevelike količine insulina, preskakanje obroka, povećanje fizičke aktivnosti bez prilagođavanja insulina, davanje insulina u jako prokrvljeno tkivo, stres, konzumacija alkohola, ranije epizode hipoglikemije.
Hipoglikemija je stanje opasno po život. Znaci i simptomi su: drhtavica, znojenje, uznemirenost, zbunjenost, tahikardija, trnjenje, anksioznost, a u najtežim slučajevima dolazi do gubitka svijesti. Ukoliko pacijent osjeti simptome hipoglikemije, potrebno je provjeriti glukozu u krvi pomoću glukometra. Ako nam glukometar nije pri ruci, takvo stanje treba tretirati kao hipoglikemijski napad. Slične simptoma može da daje i hiperglikemija. Međutim, hiperglikemija nastaje sporije i manja je vjerovatnoća da će se dogoditi u ordinaciji, za razliku od hipoglikemije. Ako se radi o hiperglikemiji, davnje glukoze pacijentu neće imati dodatni efekat. Ukoliko nastane hipoglikemija pacijentu se može dati na usta 15g glukoze i to u vidu 3-4 čajne kašičice šećera, kolača, bombona, voćnog soka. Ako pacijent ne može da uzima hranu na usta, može se dati intravenski 25-30ml 50%glukoze, a ako ne može ni intravenski, onda se može dati 1mg glukagona subkutano ili intramuskularno. Simptomi hipoglikemije se obično povlače za 10-15minuta, ali pacijenta pratiti idućih sat vremena. Ukoliko se radi o hiperglikemijskom stanju -dijabetička ketoacidoza i hiperglikemijsko hiperosmolarno stanje, potrebno je pozvati hitnu medicinsku pomoć. U međuvremenu uspostaviti prohodnost disajnih puteva, davati kiseonik i pratiti vitalne funkcije.
Dr Ognjen Kovačević, spec. parodontologije i oralne medicine
Stomatološka poliklinika, Klinički centar Crne Gore
Add comment