Tada je, prema njenim riječima, napravljeno poređenje vanbolničke upotrebe ljekova u Crnoj Gori i Norveškoj, a u 2000. godini ta razlika nije bila toliko velika.
– Međutim, ukupan udio antibiotika u svim propisanim ljekovima kod nas je bio 8 odsto, dok u Norveškoj nije bio ni dva procenta. Prema podacima iz 2005. godine, prikupljenih putem informacionog sistema Fonda za zdravstvo, najviše antibiotika se propisivalo za infekcije gornjeg respiratornog trakta – oko dvije trećine, pa za akutni bronhitis oko 14 odsto, i na trećem mjestu, bio je cistitis sa 9 odsto – kazala je dr Duborija, ističući da se u primarnoj zdravstvenoj zaštiti smanjilo propisivanje antibiotika u 2010. u odnosu na 2005. godinu.
Praćenje upotrebe ljekova višestruko korisno
Praćenjem upotrebe {jekova imamo i veliki broj povratnih informacija, koje se, kako je kazala dr Duborja-Kovačević, odnose na stanje zdravja, zastupljenost bolesti, farmakoterapijsku praksu ili opredejjenje jekara za neki lijek.
– Možemo doći do zaključka koji su medicinski, a koji nemedicinski faktori koji utiču na upotrebu jekova u našoj sredini, kako su snabdjevene apoteke i kakva je zdravstvena kultura stanovništva. Na osnovu svih tih podataka procjenjujemo da li su i sami Ijekari u skladu s vremenom, koliko poštuju smjernice i koliko su informisani. Ekonomski razlozi su jako važni, jer jekovi puno koštaju – kazala je dr Duborja.
Prema njenim riječima, antibiotici su se s pravom nekada opisivali kao čudo moderne nauke, a zadnjih trideset godina je usporen razvoj novih, dok je uveliko iscrpljen i mehanizam dejstva na bakterijsku ćeliju.
– Danas postoji porast morbiditeta i mortaliteta uzrokovan multirezistentnim bakterijama, pa se postavlja pitanje da li smo na pragu post-antibiotske ere. Problemi koje izaziva rezistencija su porast troškova liječenja, jer se sve više koriste antibiotici sa širim spektrom dejstva, duže je trajanje terapije, kao i odsutnost sa posla. Evropa je problem prepoznala i već 1999. je započeo projekat praćenja rezistencije bakterja na antibiotike. Drugi projekat koji je pokrenut jeste praćenje potrošnje antibiotika. U EU su 2002.g. donešene Preporuke o aktivnostima za racionalizaciju potrošnje, a 2005.g. Preporuke o edukaciji najmlađih o značaju higijene, prevenciji infekcija, pravilnoj primjeni antibiotika i očuvanju korisnih bakterja – istakla je dr Duborija.
Podaci iz Agencije za ljekove, kako je istakla, ukazivali su na previsoku potrošnju ljekova. Suprotno podacima Agencije, na sajtu Inisituta za javno zdravlje, prema godišnjaku iz 2009. g.,broj pacijenata sa infekcijama gornjeg respiratornog trakta bio je smanjen.
– Očigledno je neslaganje, a jedino se iz tih podatka može zaključiti da su naši pacijenti sami sebi dijagnostikovali stanje, odlazili u privatne apoteke i uzimali antibiotike, jer tada još nije bio stupio novi Zakon o ljekovima. Oni su sami sebe liječili, što je jako loše. Kada se uporede podaci o korišćenju antibiotika širokog spektra vidi se da se propisivanje sve više pomjera ka njima. Na žalost, mi nemamo nacionalni centar za praćenje rezistencije na antibiotike, a tek kada to bude, moći ćemo da kažemo da li je opravdano češće propisivanje antibiotika širokog spektra. Na institucionalnom nivou problem prevelike potrošnje antibiotika je prepoznat, što se vidi iz člana 3 Zakona o ljekovima iz 2011.g. u kome se kaže da je “zabranjeno prodavanje ljekova van apoteke, suprotno režimu izdavanja lijeka”. Ministarstvo zdravlja je 2012. godine donijelo i Smjernice dobre kliničke prakse o racionalnoj primjeni antibiotika, ali još fali Nacionalni centar za praćenje rezistencije da bi se stvari zaokružile i, tek tada se može vidjeti da li je rezistenca tolika da se moraju propisivati antibiotici širokog spectra – kazala je dr Duborija.
Odgovornost farmaceuta u zdravstvenom sistemu
Prof. dr Branislava Miljković, sa Katedre za farmakokinetiku i kliničku farmaciju Farmakološkog fakulteta iz Beograda, govorila je o odgovornosti farmaceuta u zdravstvenom sistemu, koja se ispoljava kroz preveniranje, identifikaciju i rješavanje farmako-terapijskih problema koji se javljaju pri primjeni ljekova.
– Farmako-terapijski problem se definiše kao svaki događaj koji je u vezi sa primjenom lijeka, a koji interferira i onemogućava ostvarivanje liječenja. Izvori nastanka farmako-terapijskog problema su kod propisivača, farmaceuta i pacijenta. Prema vrsti, farmako-terapijski problemi mogu biti stvarni, koji su identifikovani i manifestovani određenim posljedicama, ili potencijalni, koji se još nijesu manifestovali, ali mogu u budućnosti. Ove dvije vrste problema mogu se podijeliti na one koji se mogu, i one koji se ne mogu izbjeći, odnosno prevenirati. Sa tog aspekta, u fokusu interesovanja farmaceuta su oni problemi koji se mogu prevenirati. Dužnost farmaceuta je da prati preskripciju i da, ako uoči problem do koga može doći ako se postupi u skladu sa preskripcijom, kontaktira ljekara kako bi se ta greška otklonila.Farmako-terapijski problemi zastupljeni su u realnom zdravstvu i njihov broj se povećava, pa je, prema istraživanjima, na sto preskripcija prisutno 13 grešaka. U jednom inostranom ispitivanju koje je obuhvatilo hiljadu apoteka, dokumentovano je preko 10.500 grešaka, što prosječno iznosi 9,1 greška po apoteci u periodu od nedjelju dana. U istraživanju obavljenom na uzorku od 143 farmaceuta u primarnoj zaštiti, zabilježeno je preko tri hiljade grešaka – kazala je Miljković, ističući da se kod jednog od pet pacijenata identifikuje farmako-terapijski problem, a u odnosu na ljekove, kod jednog od 9 ljekova. Englezi su, prema podacima koje je iznijela, utvrdili da samo 16 odsto pacijenata adekvatno primjenjuje novopropisani lijek, a većina pacijenata već deset dana nakon primjene lijeka postaje nekomplijantna, odnosno, više ne prati uputstva o korišćenju lijeka. Njih 55 odsto je reklo da ne shvata to da uzima lijek neadekvatno, a 45 odsto je kazalo da to čini namjerno. Da bi se nastajanje problema riješilo potrebna je kategorizacija, odnosno klasifikacija problema, a koristi se klasifikacija Engleskog udruženja za zdravstvenu zaštitu.
– Svi problemi se prema toj klasiikaciji svrstavaju u tri grupe, a četvrta je za one probleme koji se nijesu mogli klasifikovati u neku od prve tri. Problemi se klasifikuju prema efikasnosti, bezbjednosti i cijeni. Problemi si šifrirani, a svaka kategorija razvrstana je u potkategorije. Klasifikacija omogućava i da se otkrije i uzrok samog problema, a ne da se on samo identifikuje. Jedan od uzroka koji dovodi do greške je izbor lijeka, koji može biti neodgovarajući u okviru iste ili različite terapijske grupe. Može biti pogrešan i izbor doze s obzirom na starost pacijenta, funkciju njegovih bubrega ili jetre. Klasiikacija grešaka nam je neophodna zbog dokumentovanja rada, pa uz pomoć nje može se pratiti farmaceutska praksa, sprovoditi istraživanja i imati sistematičan pristup farmaceutskoj profesiji – kazala je profesorka Miljković.
Add comment