Hirurgija katarakte u Crnoj Gori u XIX vijeku

0
264

Dr Iva Tomašević, OB Danilo I, Cetinje

Dr Jelena Vuković, Institut za bolesti djece, KCCG

Dr sc med. Sergej Alpatov, Dnevna bolnica Optimal, Podgorica

 

Katarakta predstavlja svako urođeno ili stečeno zamućenje sočiva i vodeći je uzrok sljepila u svijetu. Starenje, sa svim promjenama u organizmu koje sa sobom nosi, je najčešći razlog nastanka katarakte. Veliki uticaj imaju i pušenje, korišćenje određenih vrsta lijekova, neka oboljenja, pretjerano izlaganje UV zračenju. Jedini način izlječenja je hirurško uklanjanje zamućenog sočiva.

Najstariji zabilježen slučaj katarakte je prikazan na statui staroegipatskog sveštenika iz III milenijuma p.n.e, koji u centru dužice lijevog oka ima bijelu zakrpu, kojom je katarakta predstavljena.

Do XVIII vijeka vodeći način liječenja bila je reklinacija. Postupak je podrazumijevao uklanjanje tankim iglom zamućenog sočiva iz vidne osovine unutar oka, čime je pacijentu odmah nakon intervencije omogućen bolji vid. Međutim, često je dolazilo do infekcije i sekundarnog glaukoma. Obje komplikacije imale su za rezultat gubitak vida.

Moderna era u hirurgiji katarakte u Evropi započinje izvođenjem novih metoda: ekstrakapsularne (ECCE) i intrakapsularne ekstrakcije katarakte (ICCE). ECCE se zasnivala na pravljenju velikog reza na rožnjači, potom pravljenja pukotina na kapsuli sočiva, ekstrakcije jedra, a zatim i uklanjanja preostalih sočivnih masa procesom kiretaže. ICCE je podrazumijevala uklanjanje sočiva u cjelini, zajedno sa intaktnom kapsulom. I jedna i druga metoda imale su svoje komplikacije, koje su hirurzi tokom narednog vijeka pokušali da prevaziđu raznim modifikacijama ovih procedura.

Dok se u Evropi u XIX vijeku hirurgija katarakte razvijala, u Crnoj Gori nije postojala savremena medicina. Vladali su teški uslovi života, loše higijenske prilike, harale su zarazne bolesti, a stanovništvo nije imalo zdravstvenu kulturu Narod su liječili fizikusi iz redova turskih garnizona i razni vidari, travari i gatare (‘narodni medici’). Poznati su bili vidari porodice Iličković koji su svojim znanjem i iskustvom prenesenim iz generacije u generaciju, liječili bolesne, ranjenike iz rata sa Osmanskim carstvom, čak obavljali neke operacije poput trepanacija. Knjaz Nikola im je za uspjeh dodjeljivao nagrade, državne povlastice i priznanja za djelatnost koju su obavljali. ‘Navlaku na oku’ kako su nazivali kataraktu, u tom periodu uklanjao je Đoko Laković iz Podgorice, koji je to radio već tada prevaziđenom metodom reklinacije.

Medicina u savremenom obliku počela se praktikovati tek nakon otvaranja prve bolnice u Crnoj Gori, Danilo I, na Cetinju 1873. godine. Prvi ljekar i upravnik bolnice bio je dr Valerije Tomić iz Dalmacije. Raspolagala je sa svega 30 kreveta, bez odvojenog prostora za operacije, zbrinjavanje teško oboljelih i zaraznih, a voda za potrebe bolnice je donošena sa udaljenih izvora. Uprkos prilično lošim uslovima, u njoj je tokom ratnih godina zbrinjavano i 600 ljudi godišnje.

Po pozivu knjaza Nikole, na mjesto upravnika bolnice 1884. godine dolazi dr Petar Miljanić. Rođen  je 1852. godine, u selu kraj Nevesinja. Petar Miljanić je upamćen kao prvi crnogorski hirurg. Nakon završenog pravnog fakulteta u Beogradu i medicinskog fakulteta u Moskvi, posvetio se radu tokom kojeg je postavio temelje pojedinim specijalističkim granama, među kojima je i oftalmologija.

U cetinjskoj bolnici uradio je veliki broj hirurških intervencija, a poseban značaj i mjesto u njegovom radu imaju upravo intervencije na očima, njih oko 800, što ga čini pionirom u oftalmološkoj hirurgiji u Crnoj Gori. Ukupno je izvršio 294 operacije katarakte, kod pacijenata starosti uglavnom 50-80 godina. Njegov najmlađi pacijent bio je dvogodišnji dječak, a najstariji 106-ogodišnjakinja.

Sve intervencije izvodio je u zajedničkoj sobi gdje su bili smješteni ostali bolesnici. Nedostatak školovanog kadra koji bi pomagao pri operacijama nadomjestili su bolničar Timotije Gagović, apotekar Jovo Drečo, pa čak i tadašnji bolnički poslužitelj Simo Urošević. Povjeravani su im zadaci poput dodavanja instrumenata, davanja anestezije i praćenja pulsa tokom operativnoh zahvata.

U odsustvu zvaničnih vodiča za asepsu i antisepsu, dr Miljanić je sprovodio posebnu preoperativnu pripremu. Njegovim pacijentima je prije operacije bila ošišana kosa, ukoliko je bilo moguće okupani su, a zatim je rađena dezinfekcija nosne i usne šupljine. Operativno polje i instrumenti su pripremani uz pomoć karbolne kiseline, apsolutnog alkohola, rastvora boraksa, hlorne vode, dvohlorne, dvojodne ili cijanične žive. Nož je, međutim, dezinfikovan samo u prokuvanoj vodi. Dr Miljanić je smatrao da je operativno polje najbolje pripremiti ispiranjem prokuvanom vodom, jer sva ostala dostupna sredstva izazvaju hemijski nadražaj, koji je otvarao put infektivnim agensima.

Hiruršku intervenciju uklanjanja katarakte započinjao je linearnim rezom na limbusu rožnjače, koristeći tehniku po von Grefe-u, koji je bio jedan od najboljih oftalmologa tog doba. Zatim je  vršio ekstrakapsularnu ekstrakciju zamućenog sočiva. Nije praktikovao ispiranje prednje komore, a u slučaju zaostajanja sočivnih masa koristio je uglavnom atropin. Rez na rožnjači nije ušivao, rana je posipana praškom jodoforma, a oko previjeno mekom gazom. Prvih 24h nakon operacije od pacijenata je zahtijevao nepomično ležanje na leđima. Tek nakon dva dana bilo im je dozvoljeno ustajanje iz bolničke postelje. Zbog manjka stacionarnog prostora, oftalmološkim pacijentima se nisu mogli obezbijediti posebni uslovi za oporavak, pa je umjesto zamračene sobe pacijentima stavljan povez od zelene tkanine preko operisanog oka. Dvije nedelje nakon operacije otpuštani su iz bolnice.

Uspješnost operacije procjenjivana je, kao što se radi i danas, na osnovu postoperativne vidne oštrine, kao i postojanja komplikacija u postoperativnom toku. Potpun uspjeh ostvaren kod 154 slučaja, ili 77%,  je značajan rezultat imajući u vidu uslove u kojima se hirurgija katarakte izvodila. Kod 7% zabilježen je polovičan uspjeh, a gubitak vida kod 5,5% operisanih pacijenata. Djelimičnim uspjehom smatrani su oni slučajevi kod kojih je dolazilo do iritisa zbog zaostalih kortikalnih masa, kao i zbog ukliještenja krajeva dužice. Gubitak vida bio je rezultat infekcije, krvarenja unutar oka ili iritisa i iridociklitisa. Prolaps staklastog tijela, kao i, krvarenja različitog stepena, naročito nakon iridektomije, kako je pisao dr Miljanić, nisu imali značajnog uticaja na vidnu oštrinu.

Svoj rad u liječenju katarakte završavao je propisivanjem naočara za korekciju afakije. Međutim, to je uspio da uradi samo kod malog broja pacijenata. Primijetio je da je, u skladu sa tradicionalnim crnogorskim vaspitanjem, jedan dio operisanih nošenje naočara smatrao kao sramotu, dok su ostali bili zadovoljni postignutom oštrinom vida u odnosu na pređašnje stanje.

Dr Petar Miljanić je živio po principu ‘sve za druge, ništa za sebe’ (kako glasi i epitaf na njegovom grobu), a svoj talenat i radni život velikodušno je utrošio na nauku kojoj je bio potpuno predan, za dobrobit svoga naroda.