Kako se HIV liječi i koliko dugo žive osobe zaražene HIV-om? Da li u Crnoj Gori postoje adekvatni lijekovi za pacijente zaražene HIV-om?
HIV ne može da se izliječi, odnosno HIV ne može da se izbaci iz organizma kada jednom nastane infekcija. Za sada ne postoji lijek koji uništava HIV virus kao ni vakcina protiv HIV-a. Međutim, ono što postoji od 1997. godine je kombinovana antiretrovirusna terapija koja se sastoji iz dvije ili tri vrste ljekova koje kombinuje infektolog, a u odnosu na stanje pacijenta. Ta kombinovana terapija djeluje u različitim fazama razmnožavanja virusa. Jedna vrsta lijeka djeluje u ranoj fazi razmnožavanja virusa, fazi prodora u organizam, druga vrsta lijeka djeluje npr. u fazi preslikavanja nukleinskih kiselina, treći u fazi npr. integracije ili u nekoj drugoj fazi razmnožavanja virusa, a sve to sa ciljem sprečavanja rezistentnosti virusa. Ova terapija se skoro svake godine poboljšava novim i jačim ljekovima koji se stavljaju u upotrebu. Crna Gora u pogledu dostupnosti ovih ljekova ne zaostaje u odnosu na zemlje Sjeverne i Zapadne Evrope, i za sve pacijente koji su korisnici zdravstvene zaštite ovi ljekovi su potpuno besplatni. Nuspojave antiretrovirusnih ljekova, kao i svih ljekova koji se koriste duži vremenski period, postoje pa je stoga redovna kontrola krvne slike, biohemijske analize, akcije srčanog ritma, funkcije rada bubrega i slične analize, neophodna. Opšte stanje organizma HIV zaraženih osoba mora se često kontrolisati kako bi ima se kvalitet života poboljšao.
Zašto je bitno rano otkrivanje HIV infekcije? Koliko dugo nakon rizičnog ponašanja treba izvršiti testiranje?
Rano otkrivanje HIV infekcije obezbjeđuje dug i kvalitetan život. Što se ranije počne sa antiretrovirusnom terapijom, i njeni efekti se što prije postignu, to će osoba biti manje infektivna i teže će moći da prenese infekciju drugim osobama. Rano otkrivanje takođe utiče i na troškove liječenja, jer osobe kod kojih se HIV otkrije u ranom stadijumu koriste samo antiretrovirusnu terapiju za razliku od osoba u uznapredovalom stadijumu kod kojih su troškovi liječenja znatno veći, jer se kod tih osoba osim HIV-a mogu javiti i druga teška oboljenja. Istraživanja pokazuju da se troškovi liječenja četiri puta povećavaju ukoliko se HIV ne otkrije na vrijeme. Da bi se HIV otkrio na vrijeme treba izvršiti testiranje šest do osam nedjelja nakon rizičnog ponašanja (po isteku perioda prozora). Ukoliko se testiranje izvrši ranije test neće prepoznati antitijela koja nastaju kao posledica postojanje HIV virusa u organizmu i neće pokazati tačan rezultat.
Koje su to ključne grupe u riziku od dobijanja HIV infekcije?
Ključne grupe u riziku od zaraze HIV infekcijom su: muškarci koji imaju seksualne odnose sa muškarcima (zbog histoloških odlika sluznice anusa koja je podložna povredjivanju uz pojavu ranica i krvarenju), injekcioni korisnici droga, seksualni komercijalni radnici/e, osobe koje često putuju i mijenjaju boravišta, zatvorenici zbog načina i uslova života, zdravstveni radnici ukoliko ne koriste propisane mjere zaštite i djeca HIV pozitivnih osoba.
Kakav je odnos društva prema HIV pozitivnim osobama? Odnos društva prema HIV pozitivnim osobama se lagano mijenja. Stigmatizacija je manja i nema diskriminacije u opštim društvenim sferama. Nijedan naš pacijent nije dobio otkaz zbog HIV statusa, imao problem na poslu ili bio izopšten iz porodice. Ono što je još uvijek jako izraženo je stigmatizacija u zdravstvenom sistemu i medijima. UNAIDS i Svjetska zdravstvena organizacija u svojim izvještajima prepoznaju da su pomenute institucije najveći razlog produbljivanja i održavanja stigme u društvu. Najčešće žalbe pacijenata odnose se na prijem u zdravstvenim ustanovama, odnosno na iznošenje informacija o njihovom zdravstvenom statusu. Institut za javno zdravlje radio je studiju o informisanosti zdravstvenih radnika o HIV-u i došao do rezultata koji nijesu zadovoljavajući. Sam način na koji su ljudi dobili HIV daje težinu ovoj bolesti i stigmatizuje je još više. Ljudi nijesu skloni da se saosjećaju sa HIV pozitivnim osobama jer je seksualnost takođe još uvijek tabu tema. Ne treba osuđivati ljude zbog načina na koji je došlo do bolesti, a pogotovo to ne treba da rade zdravstveni radnici, već se treba ponašati prema takvim osobama kao prema osobama kojima je potrebna pomoć jer se radi o bolesnim ljudima.
CRNA GORA/EPIDEMIOLOGIJA
- • Prvi oboljeli 1989. godine
- • Od početka epidemije do danas:
- • Registrovano 172 osoba inficiranih HIV-om
– sa AIDS-om 88
– HIV pozitivnih 84
- • Umrliih od AIDS-a 40
- • Odnos polova
- • muškaraci: žene = 5:1
- • Prevalencija HIV-a u Crnoj Gorije 0,017%
- • Procjena – u populaciji od 15-49 god. ima
– 460 osoba sa HIV infekcijom
– 94 žene ili 20,4Xje od svih inficiranih
Koliko je bitno razviti svijest o dobrovoljnom testiranju na HIV?
Sve što je nametnuto ne valja, zato je jako bitno razviti svijest o dobrovoljnom testiranju na HIV. Brojna istraživanja su pokazala da ljudi iz raznih razloga ne vole da koriste kondome, a svaki nezaštićeni seks spada u rizično ponašanje koje može dovesti do HIV infekcije. Ukoliko osoba sama prepozna svoje rizično ponašanje i dobrovoljno potraži pomoć, to znači da je ta osoba spremna da učestvuje u procesu liječenja i sredjivanju svog zdravstvenog stanja ukoliko bude bilo potrebe. Pozitivni rezultati prvog testa na HIV ne saopštavaju se pacijentu jer je u pitanju preliminarni test koji je u 98 posto slučajeva tačan. Međutim, postoji mogućnost da test bude lažno pozitivan, odnosno da nešto u organizmu osobe da reakciju koja liči na HIV, a da ustvari nema prisustva HIV infekcije. Iz tog razloga se ponavlja test iz drugog uzorka da bi se isključila mogućnost greške. Treći test koji se radi predstavlja potvrdni test. Da bi se osobi uspostavila dijagnoza HIV-a moraju se obaviti dodatni pregledi kod infektologa. Prvi test koji se radi je anoniman. Ukoliko je osoba HIV pozitivna, da bi mogla da se liječi mora da bude u zdravstvenom sistemu i time anonimnost nestaje. U tim slučajevima govorimo o povjerljivosti na koju su se zakletvom obavezali ljekari i koja treba da se poštuje. Međutim, osim ljekara u zdravstvenom sistemu postoji čitav niz medicinskog osoblja koji dolazi u kontakt sa informacijama o zdravstvenom stanju pacijenta, i koji takođe treba da štiti pacijente, a ne da iznosi informacije u javnost. Napori koje mi ulažemo, zajedno sa infektolozima i izabranim ljekarima odnose se na brisanje naziva bolesti sa recepata i uputa koji se izdaju pacijentima, da neko od laika ne bi mogao da pročita dijagnozu i dodje do saznanja o zdravstvenom statusu. Umjesto naziva bolesti stajala bi samo međunarodna šifra bolesti koju samo stručnjaci mogu da razumiju. Na taj način bi makar malo zaštitili privatnost pacijenata.
Gdje se sve može obaviti dobrovoljno testiranje? Testiranja se obavljaju u savjetovalištima u Podgorici, u savjetovalištu pri Institutu za javno zdravlje, u Institutu za javno zdravlje, u Domu zdravlja u Podgorici, Bijelom Polju, Beranama, Pljevljima, Nikšiću, Kotoru, Baru i Herceg Novom i u svim centrima za trasfuziologiju u Crnoj Gori. Preporuka je da svi koji žele da provjere svoj HIV status ne čine to u centrima za transfuziologiju već da tamo odu ako zele dobrovoljno dati krv.
Ko su stručnjaci koji savjetuju osobe koje imaju ili sumnjaju da imaju HIV?
U savjetovalištima rade zdravstveni radnici i psiholozi. Svo osoblje u savjetovalištima prošlo je određenu edukaciju za rad u savjetovalištu, i sposobno je da pruži osnovnu psihološku podršku pri saopštavanju rezultata testa. U domovima zdravlja podršku pacijentima, osim ljekara, pružaju i psiholozi i psihijatri.
Da li HIV pozitivne osobe mogu da imaju potomstvo, i da li su djeca HIV pozitivnih osoba takođe HIV pozitivna?
HIV pozitivne osobe mogu da imaju zdravu djecu. Toliko je nauka napredovala da se djeca HIV pozitivnih osoba rađaju zdrava. Postoje varijante kada su oba partnera HIV pozitivna i kada je jedan od partnera HIV pozitivan, u oba slučaja moguće je imati zdravu djecu, odnosno djecu koja nijesu HIV pozitivna. Da bi se rodilo zdravo potomstvo HIV pozitivne osobe moraju, u dogovoru sa ginekologom, pedijatrom i infektologom, da planiraju trudnoću. Postoje određeni uslovi koje HIV pozitivna osoba mora da ispuni da bi imala zdravo potomstvo a to su: da dobro prihvata terapiju, da redovno uzima terapiju, da je terapija postigla svoj efekat što znači da je broj virusnih kopija u perifernoj krvi izuzetno mali, da je imunitet osobe u dobrom stanju i da se porođaj obavi carskim rezom da ne bi došlo do infekcije tek rodjenogdjeteta .Takodje je nophodno da majka ne doji svoje dijete. Dokazano je da terapija koju majka koristi tokom trudnoće ne utiče štetno na bebu. U slučaju postovanja svih pravila zaštite bebe i majke vjerovatnoća prenosa HIV na bebu se smanjuje na 0-2%
Koje su mjere prevencije HIV-a? Praktikovanje svih ponašanja koja nijesu rizična, a to znači upražnjavanje seksualnih odnosa sa zaštitom, povjerenje među partnerima, upotreba univerzalnih mijera zaštite u zdravstvu, u kozmetičkim salonima i salonima za pirsinge i tetovažu. Dobrovoljno testiranje na HIV je jako bitno jer što se ranije otkrije postojanje virusa i počne sa procesom liječenja organizam može biti u stanju da se odbrani od virusa.
Add comment