HIV je virus a ne sramota

0
227

Intervju: dr Aleksandra Marjanović, Institut za javno zdrave Crne Gore

sandraMedicina stalno napreduje i usavršava nove metode liječenja, pa je tako došlo i do pronalaženja ljekova koji pacijentu zaraženim HIV-om omogućavaju normalan i dug život. Međutim, osim činjenice da osoba zaražena HIV-om mora da prihvati svoju bolest i živi sa njom, ona takođe mora i da se suoči sa društvom koje ne gleda blagonaklono na ovu bolest. Ne pružamo utjehu i ne saosjećamo sa bolesnim drugom, prijateljem ili članom porodice. I sama pomisao na ovu, sada već nesmrtonosnu bolest, izaziva strah koji potiče od samog neznanja i neinformisanosti.

Specijalista socijalne medicine dr Aleksandra Marja­nović, iz Instituta za javno zdravlje, sa medicinske strane bacila je svjetlo na ovu temu, pokušavajući da naučno dokazanim činjenicama ispriča istinu o HIV-u i AIDS-u i uputi apel da svi moramo biti odgovorni prema svom zdravlju.

Šta je HIV, a šta AIDS? U čemu je razlika, i kakva je vrsta bolesti u pitanju?

HIV je infekcija koja se dobija putem krvi, nezaštićenih seksualnih odnosa i sa majke na dijete. HIV je virus, a AIDS je terminalni stadijum bolesti koja nastupa kao posljedica djelovanja virusa na imuni sistem organizma. AIDS nije jedna bolest nego skup simptoma različitih bolesti koji se mogu javiti i kod zdravih ljudi, s tim što je kod osobe čiji je imunitet oslabljen usljed djelovanja virusa bolesti postaju izraženije, dugotrajnije i teže za liječenje. To su uglavnom infekcije koje se često javljaju, upale pluća koje se ponavljaju usljed oslabljenosti organizma. Infekcije duže traju, teže se liječi, potrebna je i hospitalizacija kod pojedinih osoba koje imaju HIV, za razliku od zdravih osoba kod kojih se ista vrsta infekcije mnogo brže i lakše zaliječi. Kada jednom organizamdodje u kontakt sa HIV-om on ne može da se izliječi, odnosno da se izbaci iz organizma, i ukoliko se ne liječi vodi neminovno u stanje AIDS-a. AIDS predstavlja „slom” organizma usljed iscrpljenosti i dugotrajnog ne uzimanja adekvatne terapije. Ukoliko se osoba na vrijeme javi ljekaru i počne sa upotrebom antiretrovirusne terapije koja sprečava širenja virusa u organizmu može kvalitetno i dugo da živi. Međutim, ukoliko se osoba ne javi na vrijeme ljekaru i virus oslabi imuni sistem veoma ga je teško obnoviti i vratiti u prvobitno stanje.

Koji su to najčešći simptomi HIV-a, a koji AIDS-a? Kada virus uđe u organizam najčešće se jave simptomi akutne HIV infekcije koji jako podsjećaju na simptome prehlade ili infektivne mononukleoze. Javljaju se bolovi u mišićima, glavobo­lje, kijanje i kašljanje, tj. simptomi koji liče gripu, prehladi ili nekoj sličnoj virusnoj infekciji. Ovi simptomi traju par dana i prođu. Nakon toga, virus napada imuni sistem organizma i organizam počinje da se brani. U zavisnosti od jačine imunog sistema osobe zavisi kada će se pojaviti neki drugi simptomi. Ti simptomi mogu da se pojave od sedam do deset godina nakon ulaska virusa u organizam, a odnose se na pojavu infekcija koje se ponavljaju zbog čega pacijenti često izostaju sa posla, ne osjećaju se dobro i odlaze kod ljekara. U ovom stadijumu može doći i do pojave proliva, povraćanja i naglog gubitka težine. Pomenuti simptomi pored nekih drugih simptoma ukazuju na AIDS, a ne na HIV infekciju. Veoma je bitno istaći da osobe koje imaju HIV infekciju iz­gledaju kao i druge zdrave osobe i nemaju nikakve simptome, pa tako nesvjesni svog zdravstvenog stanja prenose infekciju na druge ljude.

Kako se HIV prenosi? HIV se prenosi putem krvi, nezaštićenih seksualnih odnosa i sa inficirane majke na dijete. Ovo su jedin načini putem kojih se HIV može prenijeti. Razmjena špriceva kod injekcionih korisnika droga, nepažljivo rukovanje sa medicinskim materijalom prilikom kontakta sa krvlju, neadekvatna higijena u kozmetičkim salonima i salonima za tetovaže može dovesti do HIV infekcije, jer je HIV prije svega bolest koja se prenosi krvlju. HIV se ne prenosi uobičajnim socijalnim kontaktima kao što su: rukovanje, poljubac, zagrljaj, kupanje u javnim bazenima, boravak u istoj prostoriji sa HIV pozitivnom osobom ili vožnjom u gradskom saobraćaju. HIV infekciju ne može prenjeti ni kuvar, konobar ili radnik u resto­ranu. Ako znamo da se HIV ne prenosi socijalnim kontaktima i da se nećemo inficirati ukoliko nekoj osobi budemo rame za plakanje onda nema razloga da ostavljamo pri­jatelje, rođake i članove porodice koji imaju HIV same, bez podrške i pomoći.