Predavanje dr sci med. Snezane Barjaktarović-Labović, specijaliste higijene, na Osmom sajmu medicine u Podgorici, oktobra 2019. godine
Hronične nezarazne bolesti vodeći su uzrok smrti na svjetskom nivou. Veliki su javnozdrvavstveni i socioekonomski problem, ali ono što je istina i gdje ima prostora za pun rad, to je što su u visokom procentu, skoro polovina, preventabilni. Ishemijska bolest srca vodeći je uzrok smrti. Sljedeći uzrok smrtnosti je šlog. U tom smislu u Evropi su dominantne hronične nezarazne bolesti, osim nešto respiratornih bolesti.
Godišnja prevalenca smrtnih slučajeva uzrokovanih kardiovaskularnim bolestima broji čak 4 miliona na nivou Evrope. U EU je to nešto manje od 2 miliona smrtnih ishoda. Karakteristično je da mortalitet opada u zemljama sjevernih, zapadnih i južnih regija, dok u centralnoj i istočnoj Evropi raste. 2009. (slični su podaci i danas) umrlo je 50 miliona ljudi na našoj planeti. Od toga je bilo 36 od hroničnih nezaraznih bolesti, od čega 29 miliona u zemljama u razvoju, a od toga je čak 14 miliona moglo da se spriječi primjenom neke od preventivnih mjera.
Kako prevenirati ovakve pojave?
Potrebno je vršiti edukaciju o zdravim stilovima ishrane (da se ne prži u dubokom ulju, da se konzumira mlijeko i mliječne proizvode sa manjim procentom masti i sl.). Sve hronične nezarazne bolesti su manje ili više povezane sa nepravilnom ishranom, ali one koje su dominantno povezane sa ishranom su kardiovaskularne bolesti, dijabetes melitus, maligne bolesti, osteoporoza i karijes. U vezi sa trendovima mortaliteta u razvijenim zemljama treba znati da su mediteranske zemlje oduvijek imale manji problem, za razliku od skandinavskih koje su početkom ovog vijeka preduzele izvjesne preventivne akcije i u svoje zakone uvele neke obavezne propise i za proizvođače hrane i same konzumente, što je i dalo rezultat.
Podaci koji su dostupni na sajtu SZO publikovani prošle godine a odnose se na 2016. kažu da je tada u Crna Gora imala 629.000 stanovnika. Ukupan broj umrlih bio je oko 6,500, a 58% je umrlo od kardiovaskularn bolesti.
Šta nam daje pravo da kažemo da je hrana morbogeni faktor? Postoje dvije velike grupe bolesti koje su povezane sa hranom: bolesti nepravilne ishrane koje su uslovljene nutritivnim deficitima ili suficitima i bolesti koje se prenose hranom. Ovu prvu grupu preveniramo poštovanjem preporuka iz ekspertskih institucija kao što su SZO, FAL, EFSA ili sl., a druge preveniramo tako što poštujemo registrativu i procedure higijene u radu sa hranom. Dakle, hrana je jako važan faktor. Šta je jako važno znati? Da bismo jeli hranu ona mora da zadovolji dva uslova: da bude nutritivno vrijedna, da sadrži što više nutrijenata od kojih naš organizam ima koristi i da bude zdravstveno bezbjedna. To ne znači ništa drugo nego da nakon konzumacije ne dovede do poremećaja zdravlja.
2004. napravljen je dokument koji se odnosi na način ishrane i fizičku aktivnost, jer su upravo ishrana i fizička aktivnost prepoznati kao najveći faktori rizika za nastanak kardiovaskularnih bolesti. SZO je tada napravila globalnu strategiju. Ovi standardi se stalno ažuriraju. Na osnovu Evropskog plana za hranu i ishranu svaka država mora da donese propise u odnosu na svoje specifičnosti. U vezi s tim imamo vrlo dobrih dokumenata, koje treba da počnemo da primjenjujemo.
Faktori rizika i preporuke
Vodeći faktori kardiovaskularnih bolesti su: pušenje, neadekvatna ishrana, konzumiranje alkohola, fizička neaktivnost, gojaznost, povišeni holesterol i hipertenzija. Kako su oni podijeljeni u dvije velike grupe, važno je reći da su gojaznost, hipertenzija, dijabetes i hiperlipidemija direktno povezani sa načinom ishrane, kao i ostalim hroničnim nezaraznim bolestima. Ovo se odnosi na unos velikih količina ukupnih masti, zasićenih masti, trans-masti, holesterola, animalnih proteina, rafiniranih prostih šećera, povećanu potrošnju kuhinjske soli i alkohola, nedovoljan unos povrća, ribe, kompletnih ugljenih hidrata, dijetnih vlakana, nezasićenih masnih kiselina, antioksidativnih elemenata itd. Stručnjaci koji se bave ovom oblašću napravili su opšte ciljeve u kojima su kazali da:
- Naša ishrana treba da bude balansirana,
- Da svako od nas treba da ima optimalnu tjelesnu masu,
- Treba da održavamo normalne vrijednosti holesterola, triglicerida,
- Da održavamo normalnu vrijednost glikemije, krvnog pritiska,
- Da budemo redovno fizički aktivni,
- Da apstiniramo od konzumacije duvana itd.
Evropsko udruženje kardiologa dalo je konkretne preporuke za način ishrane u prevenciji nastanka kardiovaskularnih bolesti. Oni su tačno odredili koji procenat zasićenih masti tokom dana moramo da unesemo (manje od 10%, manje od 1% trans-masti, manje od 5g soli i 30-45 g vlakana. Potrebno je konzumirati dovoljnu količinu povrća, voća, makar 2 puta sedmično ribu.
Suština cijele priče je u tome da sprovodimo način ishrane poštujući neke osnovne principe. Prvo moramo da vršimo pametan izbor hrane iz svih grupa. Drugo, moramo u tom izboru da napravimo takvu zastupljenost makro i mikronutrijenata i vode da to bude potpuno kompatibilno s našim potrebama. Treće, moramo da vodimo računa o tome kako pripremamo tu hranu, jer ako je previše „zamastimo” upropastićemo je. Četvrto, treba da vodimo računa o ritmu obroka: najprostije moguće rečeno, da biramo „pametnu hranu”.
Dolazi do raskola i na nivou stručnjaka. Stalno imamo problem sa nestručnom javnošću i možete čuti da je npr. kokosovo ulje ekstra zdrava hrana. To nije tačno. Ono u stvari ima najveći procenat zasićenih masti koje su direktno konektovane sa aterosklerozom i nastankom kardiovaskularnih oboljenja.
U svakom slučaju, od toga koju hranu biramo, a u odnosu na sadržaj masnih kiselina, uočavamo različite efekte na frakcije HDL i LDL holesterola, kao i da mononezasićene masne kiseline, kojim obiluje maslinovo ulje, djeluju tako što uvećavaju vrijednosti HDL a snižavaju vrijednosti LDL holesterola. Polinezasićene masti podižu nivo HDL, ali i LDL, dok zasićene masne kiseline djeluju onako kako našem organizmu ne odgovara.
Šta su trans-masne kiseline? One su hidrogenizovane masne kiseline i dominiraju u biljnim uljima, margarinima, imamo ih u svim grickalicama, svoj hrani koja se prži na visokom ulju. 100 g pomfrita sadrži 6g masti, a preporuka je da one treba da čine manje od 1% ukupnog dnevnog energetskog unosa. 2 krekera sadrže čak 2g trans-masnih kiselina. U vezi s tim potrebno je da ograničavamo njihov unos.
Umjesto masnog ješćemo mršavo meso, ukloniti sve vidljive i čvrste masti, voditi računa o sadržaju masti u mlijeku i mliječnim proizvodima, izbjegavati grickalice i razne kalorije koje nose trans-masti. Treba zamijeniti svu tu hranu onom koja sadrži „dobre” masti. Svaka kalorija je važna i svaki korak je važan. Ako svakog dana pojedemo 1 kreker koji sadrži 50 kalorija, za 7 dana ćemo unijeti u organizam 350 kalorija, najčešće viška. Tih 350 kalorija za 4-5 sedmica može da bude 1.400-1.750 kalorija. Za 12 mjeseci, na godišnjem nivou, daju do 21.000 kalorija, a to kad izračunamo izađe 2,300 g viška godišnje.
Način pripreme hrane u velikim porcijama je nešto što dovodi do toga da tipičan fast-fud obrok iznosi 1.510 kalorija. To daje višak od 2,2 kg viška sedmično, mjesečno 8,8 kg. Gojaznost je, po definiciji, uvećanje tjelesne na račun masne mase, a kakva će biti klinička slika zavisi od distribucije masnog tkiva u organizmu.
U vezi sa određivanjem bodi mas-indeksa kao parametra za procjenu stanja uhranjenosti, treba pojasniti da ne možemo baš uvijek da se oslonimo na njega. On ne određuje na račun kog tkiva postoji uvećanje tjelesne mase, ne možemo da ga upotrijebimo kod trudnica, niti je specifičan po polu. Ono što treba da forsiramo da se i u našoj državi uradi kao skrining jeste procenat masti u tijelu.
Treba da povećamo unos povrća i voća, i to na više od 400 g na dan. Vlakna su, naravno, nešto što je obavezno.
Nema blendera! Nema nutribuleta! Nema cijeđenja − jer svemu što cijedimo, gnječimo, sjeckamo, uništavamo prvobitni sadržaj vlakana i tako, u stvari, upropaštavamo hranu! Usput, korisno je i za zdravlje zuba.
Negativna je korelacija između konzumiranja dovoljnih količina povrća i voća, upotrebe žitarica u nastanku akutnog srčanog sindroma. Integralne žitarice treba forsirati jer su kompleksnije, nutritivno složenije, bogatije. Nosioci su dijetnih vlakana. Treba forsirati i ribu u ishrani. Poznato je da su pacijenti sa reinfarktom koji su 2 puta sedmično konzumirali ribu imali za 29% manju smrtnost u odnosu na kontrolnu grupu. Takva hrana je izvor esencijalnih masnih kiselina. Treba smanjiti unos namirnica i napitaka kojima je dodat šećer, izbaciti sokove, piti vodu. Hipertenzija je, između ostalog, uslovljena prekomjernim unosom soli koji trebe ograničiti na do 5g, a kod hipertoničara je to do 3 g. Najveći problem su soli koje ne vidimo: u industrijskoj hrani.
Sokovi su tečni slatkiši i ništa nam ne trebaju. Tome treba učiti i djecu.
Jako je važno da znamo da je izmjereno koje su koristi ako gojazna osoba tjelesne mase 100kg smanji svoju težinu 10kg: mortalitet se smanjuje za 20-25%, krvni pritisak značajno opada, sređuju se vrijednosti masnoće u krvi. Najfascinantnije je to što se rizik za nastanak dijabetesa melitusa tipa 2 smanjuje za 50%. Preporuka je mediteranska ishrana karaktersitična po obilnom unosu biljne hrane, ribe, maslinovog ulja, gdje se rjeđe jedu crvena mesa. Moramo promijeniti koncept ishrane u državi i raditi na higijeni ishrane kao bazi preventivne medicine.
Važna poruka: Gram prevencije vrijedi kao kilogram liječenja.
Anita Đurović
Add comment