Preko SLGT2 receptora se kontroliše vraćanje oko 90% profltrirane glikoze ponovo u krv. U prosjeku se dnevno u krv vrati oko 180 g profiltrirane glikoze. Međutim, kada je nivo šećera u krvi visok iznad određenog praga (preko 10 mmol/L), te ćelije u sabirnim kanalićima bubrega ne uspijevaju da svu glikozu vrate u krv i ona izlazi iz organizma zajedno sa vodom i solima putem mokraće. Svi bolesnici sa dijabetesom znaju da, kada imaju visoke vrednosti glikemija– imaju i često i obilno mokrenje, a test trakama se u mokraći može utvrditi prisustvo glikoze.
Ova nova grupa ljekova, tzv. gliflozini, blokiranjem aktivnosti SGLT2 receptora dovode do povećanog izbacivanja glikoze iz organizma, pa samim tim i do smanjivanja nivoa glikemije. S obzirom na to da se sa gubitkom glikoze iz organizma gubi i dio unijetih kalorija, ovi ljekovi imaju efekat i na smanjenje tjelesne mase. Gubitak vode i soli iz organizma ima povoljan efekat kod osoba sa visokim krvnim pritiskom. Svi efekti SLGT2 inhibitora su nezavisni od efekata insulina.
Ove godine po prvi put kod nas insulin sa figim dejstvom. Insulin degludek nakon aplikacije formira multiheksamere iz kojih se oslobađa na unaprijed definisan način, predvidivo i uz ograničenje maksimalne brzine.
Kome se mogu dati ovi ljekovi?
Novi ljekovi iz grupe SGLT2 blokera imaju nekoliko povoljnih efekata, pa su dobili svoje mjesto u terapiji bolesnika sa dijabetesom tipa 2. Oni istovremeno smanjuju glikemiju, tjelesnu masu, kao i krvni pritisak. Rasterećuju srce od velikog volumena koji se nalazi u cirkulaciji. To su korisni efekti u bolesnika koji imaju popuštanje snage srčanog mišića i kada postoji sklonost ka nastajanju otoka ili nakupljanja tečnosti u plućima. Inače, neki drugi ljekovi koji se koriste u liječenju dijabetesa mogu da povećavaju zadržavanje vode u organizmu i nisu pogodni za liječenje osoba koje imaju i srčanu slabost. Ljekovi iz ove grupe se mogu kombinovati sa metforminom, ali i sa ljekovima iz drugih klasa, kako u dvostrukoj tako i u trostrukoj kombinaciji ljekova, kao što se može videti iz preporuka za liječenje osoba sa dijabetesom tipa 2 koje je dala Američka asocijacija za dijabetes (ADA ), kao i druge stručne asocijacije. Ovi ljekovi efkasno smanjuju i glikemiju na taste kao i HbA1c. Klinička ispitivanja su pokazala da se HbA1c smanjuje za 0,5–0,8% a ako se kombinuju sa metforminom i do oko 1%, već poslije samo mjesec dana primjene. Ova efkasnost u regulisanju glikemija je slična kao i kod nekih drugih grupa ljekova (sulfonylurea preparati, tiazolidindioni, DPP 4 inhibitora, GLP1 agonisti), ali bitno je da oni imaju i navedene povoljne efekte.
Na kraju možemo da podvučemo da je povoljno što se ovi ljekovi mogu primijeniti i kod bolesnika sa smanjenom funkcijom srca, a rezultati nekih studija ukazuju da je smrtnost zbog kardiovaskularnih bolesti u bolesnika kod kojih su ovi ljekovi primijenjeni bila manja. Ipak, nije bio smanjen rizik za nastanak srčanog infarkta ili šloga, ali je bila znatno smanjena potreba da se te osobe bolnički liječe zbog srčanog popuštanja.
Koji su nepovoljni efekti ovih ljekova? Naravno da i ovi novi ljekovi imaju neke neželjene efekte. Tako pretjeran gubitak vode zajedno sa glikozom iz organizma može povećat i rizik za nastanak dehidracije i ketoacidoze. Zato se ljekovi iz ove grupe ne preporučuju kod osoba koje su sklone nastanku ketoacidoza ili boluju od onih oboljenja koja dodatno povećavaju rizik za nastanak ove komplikacije. Zbog većeg prisustva glikoze u urinu veći je rizik za ponavljane urinarne i genitalne infekcije.
Kada su u pitanju bubrezi, smatra se da kod blagih početnih oštećenja bubrega mogu da se primjenjuju i da mogu imati povoljne efekte, ali kod ozbiljnijih oštećenja mogu značajno da pogoršavaju funkciju bubrega, te se njihova primjena ne preporučuje.
Takođe je važno znati da se tokom primjene ljekova iz ove grupe mogu gubiti iz organizma i neki drugi minerali, a prije svega kalcijum, zbog čega se ne preporučuje njihova primjena kod osoba sa osteoporozom, ili sa rizikom za osteoporozu, jer mogu povećati rizik za nastanak preloma kostiju.
Shodno tome, upotreba GLP 1 agonista (kratkodjelujućih, srednje dugo djelujućih), DPP4 inhibitora kao i SGLT2 preparata, samostalno ili u kombinaciji sa već postojećim preparatima, predstavlja novinu na ovim prostorima u liječenju koje omogućava ostvarenje već pomenutih ciljeva.
Gojaznost je jedan od ključnih faktora u rastućoj prevalenci dijabetesa.
Add comment