“Burnout”, odnosno izgaranje na poslu kao posljedica mentalne i fizičke iscrpljenosti usljed hronične izloženosti stresnim situacijama – termin je i stanje sa kojim se trenutno suočava svaki četvrti zaposleni širom svijeta, pokazalo je istraživanje firme “MekKinsi i kompani” (McKinsey & Company).
Dobra vijest jeste da postoji (bar jedna) “formula” za njegovo spriječavanje – i to baš u Srbiji. Konsultantkinja i kreatorka programa “Employee Wellbeing” Sandra Rapo, kaže da je stres prirodan odgovor našeg organizma da se prilagodi nekoj ekstremnoj situaciji koja potencijalno može da utiče na naše mentalno i fizičko zdravlje.
Simptomi “nove bolesti”
Statistika kaže da se čak 66 odsto stanovnika u Srbiji suočeno sa sindromom sagorijevanja na poslu. Simptomi “nove bolesti” su iscrpljenost, nesanica, glavobolja, visok pritisak, pad imuniteta, osjećaj praznine, poremećaji koncentracije, zaboravljanje, nervoza, preosjetljivost… Na poslu se smanjuje efikasnost, a često dolazi i do kašnjenja, povlačenje u sebe, izolacije od kolega.
“Ukoliko tu vrstu stresa ne preveniramo na odgovarajući način, započinje još neprijatnija vožnja rolerkosterom u vidu pojačane anksioznosti koju većina ljudi dodatno podstiče unošenjem neodgovarajuće ishrane, većih doza kofeina, alkohola i upijanjem prevelike količine često neprijatnih medijskih sadržaja. U fazi kada osoba ne osvjesti i ne prevenira prve simptome koji se pojavljuju kao smetnje na sopstvenom mentalnom ili fizičkom nivou – tada klasičan stres prerasta u burnout”, objašnjava Rapo za Bloomberg Adriju.
Kako spriječiti burnout?
Tipovi ličnosti koji najviše sagorjevaju na poslu
Najčešće su to emocionalno nedostupne osobe, koje imaju problem da postave granice sebi i drugima. To su osobe sa izrazito izraženim liderskim vještinama, usmjerene na cilj i takmičenje. Vremenom, kod ovakvih osoba dolazi do pada energije, problema sa snom, slabljenjem imuniteta, bola u mišićima.
Otpornost na stresne situacije
Kliničke studije širom svijeta pokazuju da nemamo svi podjednako razvijene kapacitete da adekvatno reagujemo na izazovne situacije, ali je dobra vijest da se tehnike savladavanja životnih izazova mogu naučiti.
Adekvatan/neadekvatan odgovor na stres
Neadekvatan odgovor podrazumijeva različite autoimune i sistemske bolesti, dok se kod adekvatnog odgovora uglavnom javlja povišen krvni pritisak i nivo kortizola u krvi. Radom na sebi to se lakše riješava, na zdrav i funkcionalan način.
Da li je ovaj sindrom u Srbiji i dalje tabu?
Sagovornica Bloomberg Adrije kaže da je jedan od stubova prihvatanja i uvažavanja izgaranja na poslu – edukacija. Smatra da pažnja treba da bude usmjerena putem medija, kao i sprovođenjem edukacija o ovoj temi na lokalnom nivou podržanom od organa državne uprave, obilaskom zaposlenih u malim i srednjim preduzećima.
“Razgovarati sa njima, širiti svijest o razornim posljedicama zapuštanja sopstvene higijene uma i tijela”, rekla je ona.
“Kvalitet rada HR službi nakon kovida 19 je na značajno višem nivou, što rezultira većom brigom i profesionalnom podrškom ka zaposlenima, tako da kategorije zaposlenih koje pominjete (a koje su sklone manipulativnom ponašanju) imaju mogućnost da promjene svoje ponašanje. Sa njima se razgovara na više nivoa, skreće im se pažnja na postupke, a na kraju krajeva, ipak, svako od nas bira da li će raditi na proširenju svojih kapaciteta, korekciji i adaptaciji u kolektivu ili će biti zamenjen osobom koja se više uklapa u poslovni okvir kompanije”, kaže Rapo.
Inače, Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) priznaje “burnout”. Zaposleni, konkretno u SAD, na osnovu ovog sindroma mogu da dobiju do 12 nedelja neplaćenog odsustva.
Rap kaže da je od januara 2022. godine sindrom “burnout” (sa preporukom za primjenu) i zvanično uveden u Međunarodnu klasifikaciju bolesti, te da se primjenjuje u zemljama članicama SZO
“Što se Srbije tiče, praksa pokazuje da ljekari imaju razumijevanja za set simptoma koje pacijenti osjećaju na mentalnom i fizičkom nivou, izdavajući im po tom osnovu poštedu od rada maksimalno do dvije nedelje i upućujući ih dalje kod ljekara specijalista na oporavak”, kaže Rapo.
Nerijetko se nameće utisak da psiholozi s više blagonaklonosti gledaju na prisutnost i težinu problema izgaranja na poslu u odnosu na ljekare. Jovan Mihojević, master psihologa sa usmjerenjem ka psihologiji obrazovanja, kaže da u razmatranju razlike između psihologije i medicine, treba razlikovati dvije stvari. Prva se odnosi na količinu pisanja o određenoj temi, a druga više na praktičnu primjenu. Čini se da su psiholozi dosta pisali, ali često ostaju nemoćni da u konkretnim situacijama prepoznaju značaj sagorijevanja za zaposlenog.
“Medicina uživa veći institucionalni značaj i ima kapacitete da, kroz bolovanja i druge vidove podrške, značajno doprinese smanjenju uticaja sagorijevanja. Ovde problem nije u struci, već u individualnom pristupu. Psiholog ili psihološkinja koji ne vode računa o sopstvenim i sredinskim okolnostima važnim za sagorijevanje, vjerovatno će i sami postati žrtve ovog fenomena. S druge strane, ljekar koji otvoreno sarađuje sa pacijentom lako će prepoznati znake sagorijevanja i uputiti pacijenta na stručnjake koji mogu pomoći. Jedina stvar koja, možda, stručno razlikuje ljekare od psihologa odnosi se na pristup ljudima. Dok medicina njeguje jednosmerni, asimetrični pristup, psiholozi – ukoliko poštuju načela ove nauke – ljudima pristupaju relacijski, uvažavajući njihove lične kapacitete”, rekao je Mihojević.
Bloomberg Adria
