Dr Rada Sparavalo, spec. endokrinologije
Opšta bolnica, Nikšić
Šećerna bolest (diabetes mellitus) je stanje hronično povišenog nivoa glukoze u krvi koje dovodi do nastanka hroničnih komplikacija na mnogim sistemima organa, čime se značajno smanjuje kvalitet života i životni vijek bolesnika. Takođe, predstavlja veliki zdravstveni i socio-ekonomski problem svakog društva. Jedna od najvećih prepreka u adekvatnom liječenju šećerne bolesti je komplijansa pacijenta, a taj pojam podrazumijeva sposobnost pacijenta da se pridržava terapijskog režima propisanog od strane ljekara.
Dijabetes je izazovna bolest za uspješno liječenje. Iako je liječenje ove bolesti dugotrajno i složeno, pacijenti sa dobrom komplijansom mogu postići odličnu kontrolu nivoa glukoze u krvi. Međutim, mnogi pacijenti ne postižu dobru glikoregulaciju, te bolest napreduje i dovodi do komplikacija. Zdravstveni radnici koji se bave liječenjem ove bolesti znaju da ukoliko pacijenti vode računa i pridržavaju se preporučenih terapijskih režima, mogu da izbjegnu razvoj komplikacija šećerne bolesti.
Problemi komplijanse su uobičajeni u liječenju dijabetesa. Mnogi faktori su potencijalno povezani sa ovim problemom, uključujući demografske, psihološke, socijalne, zdravstvene radnike i zdravstveni sistem, kao i faktore koji se odnose na bolest i liječenje.
U širem kontekstu, komplijansa podrazumijeva poštovanje svih preporuka dobijenih od strane ljekara, uključujući uz medikamente i izmjene životnog stila, promjenu ishrane, bavljenje sportom, posjete psihologu, itd. Nepridržavanje terapijskom režimu može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih komplikacija poput srčanog i moždanog udara, sljepila, amputacija, neuropatije i narušavanja funkcije bubrega. Procjena je da se samo polovina pacijenata oboljelih od dijabetesa pridržava propisane terapije, što značajno utiče na kontrolu bolesti i njene komplikacije. Kao razlog loše komplijanse, odnosno neadekvatnog uzimanja propisane terapije, navode se ubrzan tempo života, radne i druge obaveze, nedostatak informisanosti i praktične obuke pacijenata, kao i terapija koja nije prilagođena pacijentovom načinu života.
U kojoj će se mjeri pacijent pridržavati terapijskog režima zavisi od toga koliko smo jednostavno uspjeli da mu objasnimo čemu služi određeni lijek, koliko smo uspjeli da broj ljekova koje pacijent koristi prilagodimo njemu, koliko smo uspjeli da mu objasnimo kako da obavlja samokontrolu. Dakle, edukacija je jako bitna komponenta pridržavanja propisane terapije.
Da bi poboljšali prihvatanje i ponašanje pacijenata oboljelih od dijabetesa, zdravstveni radnici treba da njeguju odnose usredsrijeđene na pacijenta koji poštuju individualni pristup u liječenju šećerne bolesti, zatim da organizuju svoju ambulantu ili kliniku tako da budu prilagođene pacijentima, da obezbijede kontinuitet njege uz povremene telefonske kontakte, da razgovaraju sa pacijentima o razlozima i ciljevima liječenja, da razmišljaju o preprekama i načinu rješavanja problema sa svojim pacijentima. Terapijski režim bi trebalo postepeno sprovoditi i prilagođavati, dati pismena uputstva, koristiti mogućnost samokontrole pacijenta i što šire društvene podrške.
Pokazalo se da socijalna podrška koju pružaju medicinske sestre poboljšava pridržavanje pacijenata režimima ishrane, terapiji ljekovima, samokontroli nivoa šećera u krvi i regulisanju tjelesne mase. Redovan, čest kontakt sa pacijentima putem telefona podstiče pridržavanje propisanoj terapiji, te se postiže poboljšanje u kontroli i održavanju ciljnih vrijednosti nivoa glukoze u krvi, kao i u nivou masti i krvnog pritiska. Jedan od ključnih elemenata za uspjeh u postizanju dobre kontrole šećera je dostupnost podrške pacijentima koju pruža zdravstveni sistem.
Pored mogućnosti dobijanja podrške od članova zdravstvenog tima, kvalitet odnosa pacijent-ljekar je veoma važna determinanta pridržavanja režima terapije i komplijanse generalno. Pacijenti koji su zadovoljni odnosom sa svojim zdravstvenim radnicima bolje se pridržavaju terapijskih režima i ostalih datih preporuka.
Osnovna terapija, bilo koja, mora da bude prilagođena pacijentu. Kao prvo, jako je važan razgovor sa pacijentom gdje saznajemo sve potrebne informacije uključujući zanimanje, radno vrijeme, navike vezane za ishranu i fizičku aktivnost, itd.
Edukacija je naročito važna kod primjene insulinske terapije. Jako je bitna uloga dobro edukovane medicinske sestre (edukatora) koja pacijentu razjašnjava sve nedoumice oko aplikacije insulinske terapije, titracije, ishrane i fizičke aktivnosti.
Takođe je važno obučiti pacijente kako djeluje određena insulinska terapija, kada se i kako primjenjuje u zavisnosti od doba dana, odnosno, obroka. Insulini koji pripadaju grupi bazalnih insulina djeluju i do 36 sati, a neki 24 sata ili kraće. Insulini koji pripadaju grupi brzodjelujućih imaju znatno kraće dejstvo i njihova primjena je vezana za obroke.
Kod starijih generacija insulina dejstvo nije bilo predvidivo, pa je samim tim bilo teže postići dobru glikoregulaciju i dati savjete pacijentima o podešavanju doze. Danas, ukoliko pravilno koristite propisanu terapiju, savremeni insulini djeluju predvidivo i u tom slučaju možete da date preporuke pacijentima da sami koriguju doze na osnovu samokontrole šećera. Ta mogućnost zajedno sa primjenjivanjem preporuka za ishranu i fizičku aktivnost omogućava pacijentima da imaju dobro kontrolisane vrijednosti šećera u krvi, bez epizoda hipoglikemije, odnosno pada šećera u krvi.
Pacijente treba podržati i edukovati kako da se pravilno liječe i time smanje težinu svoje bolesti i komplikacije, a ne kriviti ih za lošu komplijansu. Porodica, društvena zajednica i udruženja pacijenata takođe posjeduju potencijal koji bi trebalo da se iskoristi za poboljšanje komplijanse.
Uloga farmaceuta je takođe veoma važna kada je riječ o komplijansi. Farmaceuti su zdravstveni radnici koji poznaju ljekove i u direktnom kontaktu sa pacijentom mogu da utiču na njih svojim savjetima i preporukama. Takođe farmaceuti mogu da prate neželjene efekte koje ljekovi imaju na pacijente, njihovu učestalost i obim.
I na kraju, složenost liječenja dobro je prepoznata prepreka komplijantnosti tokom liječenja šećerne bolesti, posebno kada se zna da ovi pacijenti najčešće imaju i udružene komorbiditete kao što su povišen krvni pritisak ili povišene masnoće u krvi. U svim situacijama treba težiti optimalnom terapijskom modelu za svakog pojedinačnog pacijenta ponaosob. Savremena terapija ima minimalne rizike za pojavu hipoglikemija, a jako velike povoljnosti kada je u pitanju glikoregulacija, kardioprotektivnost i pozitivan efekat na tjelesnu masu. Ove činjenice treba iskoristiti kako bi što veći broj pacijenata izbjegao razvoj komplikacija dijabetesa, poboljšao im se kvalitet života i ostali izvan bolnica.
