Nasilje nad ženama i djevojčicama je jedno od najraširenijih kršenja ljudskih prava u svijetu. Na globalnom nivou, procjene Ujedinjenih nacija pokazuju da je oko 736 miliona žena – skoro svaka treća žena bila izložena fizičkom i/ili seksualnom nasilju od strane intimnog partnera, nepartnerskom seksualnom nasilju ili oboje, barem jednom u životu. Djevojke su posebno izložene riziku od nasilja, pa je jedna od četiri adolescentkinje zlostavljana od strane svojih partnera. Ova pojava se pojačala u različitim okruženjima, uključujući radno mjesto i online prostor, a dodatno je pogoršana konfliktima, ratovima i humanitarnim krizama.
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se 25. novembra čime počinje globalna „Narandžasta kampanja“ ili „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“, sa ciljem informisanja javnosti o problemu nasilja nad ženama i djevojčicama, kao i zdravstvenim, socijalnim i ekonomskim posljedicama na žrtve, porodice i društvo u cjelini. Kampanja se simbolično završava 10. decembra „Međunarodnim danom ljudskih prava“.
U okviru globalne kampanje Ujedinjenih nacija „Na svakih 10 minuta, jedna žena bude ubijena!“ skreće se pažnja na alarmantno eskaliranje nasilja nad ženama i pozivaju se donosioci odluka, mediji, civilne društvene organizacije da zajedničkim naporom i akcijama utiču na okončanje nasilja nad ženama i djevojkama.
Nasilje nad ženama i djevojčicama proističe iz negativnih društvenih stavova u vezi sa ulogom žene i visokog nivoa rodne nejednakosti, a posebno ranjive kategorije su djevojke, starije žene, žene koje žive sa HIV-om ili imaju neki oblik invaliditeta, žene pripadnice romske populacije, LGBTQ zajednice, izbjeglice, migrantkinje i žene koje žive u ruralnim područjima.
U Crnoj Gori je u posljednjih pet godina ubijeno sedamnaest žena, četiri tokom ove godine. Ovi podaci upozoravaju na to da je nasilje nad ženama sveprisutan problem koji treba sistemski rješavati. Svaki novi slučaj nasilja otvara ozbiljna pitanja odgovornosti svake karike u sistemu (policija, tužilaštvo, zdravstveni sistem, centri za socijalni rad, prosveta) i spremnosti da se prepozna nasilje, a prije svega spriječi nasilje i zaštite životi žena i djevojaka. Nedostatak informacija o tome kome žena ili djevojka treba da se obrati kada doživi nasilje, nedostatak podrške, strah od oduzimanja djece i gubitka finansija, stid i ucjene fotografijama neki su od razloga zbog kojih žena odustaje da prijavi nasilnika.
Uloga zdravstvenog sistema je veoma važna kako u prevenciji, tako i u pružanju pomoći osobama koje su preživjele nasilje. Zdravstveni radnici imaju obavezu da prepoznaju nasilje bilo kojeg oblika, da preduzmu neophodne korake od prijave nasilja nadležnim službama, uz obavezno dokumetovanje fizičkih i psihičkih povreda, do upućivanja ka specijalizovanim servisima za podršku, kao što su socijalne službe i nevladine organizacije koje se bave zaštitom prava žena. Veoma važno je i jačanje uspostavljenih servisa psihosocijalnog tretmana za počinioce nasilja na primarnom nivou zdravstvene zaštite.
Odgovornost za izgradnju sigurnog društva je zajednička i zajednički globalni cilj mora biti jednoglasni stav o nultoj toleranciji nasilja nad ženama.
