U godinama kada kreću u školu, oko 6 godine, djeca usmjeravaju pažnju ka roditelju istog pola, nastoječi da se poistovjete. Mentalna energija se usmjerava ka učenju. U ovom stadijumu jačaju psihološki mehanizmi odbrane. Posebnu vrstu odbrambenog mehanizma predstavlja pojava somatizacije, kod koje se anksioznost pretvara u fizički, tjelesni simptom, umjesto u psihološki, kao što to biva kod ostalih mehanizama odbrane. Ovaj period djeteta se odlikuje težnjom za uspjehom u školi, a neuspješnost u odvajanju od porodice ili neprihvaćenost od strane vršnjaka vodi osjećanju manje vrijednosti.
Najčešći problemi kod školske djece javljaju se u vidu problema sa učenjem i problema ponašanja.
Loš uspijeh kod djece zahtijeva niz provjera i ispitivanja. Na početku je to psihološko testiranje, koje se može uraditi i na nivou primarne zdravstvene zaštite. Potom se rade audiometrija, procjena vida, procjena govora, procjena ponašanja.
Tokom testiranja nerijetko se otkrije da dijete ima poteškoće sa čitanjem, što se naziva disleksija, teškoće sa računanjem što se naziva diskalkulacija, poteškoće sa pisanjem – disgrafija, ako je već prethodno utvrđeno testiranjima da nije ispod nivoa prosječne inteligencije.
Pravovremeno prepoznavanje problema vodi do pravovremene korekcije poteškoća i adekvatnom napretku djeteta u daljem školovanju.
Problemi ponašanja čine agresivno ili inhibirano ponašanje, navike koje su posljedica anksioznosti, npr. sisanje palca, grickanja noktiju, psihomotorna nestabilnost. Psihomotorna nestabilnost je sindrom različite etiologije i kliničke slike, gdje je smanjena pažnja i impulsivnost, što se odražava na ponašanje djeteta, osim toga i na uspijeh u školi.
Uzroci su brojni: razvojna disharmonija, neurotska reakcija na traumu ili anksiogenu situaciju, poremećaj odnosa u porodici, upotreba nekih ljekova.
Postraumatski stresni događaj je anksiozni poremećaj koji nastaje zbog kratkotrajnog ili dugotrajnog djelovanja traume koja dovodi do bihevioralnih ili fizioloških sekvela kod djece svih uzrasta, pa i školskog.
Hiperkinetski sindrom je posljedica disfunkcije u metabolizmu monamina usljed genetskih faktora ili perinatalnih, prenatalnih i postnatalnih oštećenja cns-a, različite etiologije. Riječ je o primarnom kognitivnom poremećaju djece koji počinje i prije 7 godine života i traje najmanje 6 mjeseci. Osim motorne hiperaktivnosti, tipičan je i pad pažnje, koncentracije, težeg prilagođavanja grupama djece i normama ponašanja, kao i loš uspjeh u školi. Pri postavljanju ove dijagnoze moraju se isključiti svi drugi uzroci psihomotorne nestabilnosti.
Najvažnija stepenica je pravovremeno prepoznavanje, adekvatno usmjeravanje djeteta i roditelja, kontinuirana saradnja dječijeg psihologa, pedijatra, roditelja, učitelja, logopeda i drugih stručnih osoba, zavisno od vrste problema.
Od velikog je značaja primjena preventivne strategije, u kojoj trebaju da učestvuju ne samo roditelji nego i učitelji i nastavnici prolazeći kroz razne obuke.
Na kraju, može se zaključiti da je preduslov normalnog razvoja djeteta strukturalno cjelovit i za uzrast funkcionalno zreo nervni sistem, ali i isto toliko je značajna i sredina koja obezbjeđuje nesmetan razvoj za uspostavljanje čvrstih osjećajnih veza sa drugom osobom. To djetetu pruža mogućnost da uči, istražuje okolinu.
Dr Stanislava Višnjić, specijalizant pedijatrije
Dom zdravlja, Nikšić
Add comment