Trajni – potpuni dijabetes. Ova faza nastaje kao posledica potpune destrukcije beta-ćelija. Insulin se više ne nalazi u krvi i gušterači, a C-peptid je nemjerljiv. Bolesno dijete je zavisno od injekcija insulina i, ako se insulin uskrati, veoma brzo se razvija ketoacidoza. Ovo stanje traje godinama, pa i decenijama.
LIJEČENJE ŠEĆERNE BOLESTI KOD DJECE I MLADIH
Saznanje da im dijete ima šećernu bolest, za roditelje predstavlja težak udarac. Ljekar koji preuzima liječenje oboljelog djeteta nalazi se pred kompleksnim i veoma odgovornim zadatkom i izložen je, nekada nepredvidljivim situacijama. Veoma je važno da pri tim prvim koracima on ispolji puno razumijevanje za sve što dolazi od strane djeteta i njegovih roditelja i da zadobije njihovo puno povjerenje.
U osnovne principe liječenja šećerne bolesti u dječjem uzrastu spadaju: liječenje insulinom, dijeta, fizička aktivnost, obučavanje, samokontrola, psihološka i emotivna podrška i socijalna adaptacija. Pošto se u ranijim tekstovima pisalo o svakoj od ovih vrsta liječenja, ovdje ćemo samo u najkraćim crtama reći o njima.
Liječenje insulinom. Kod djece je ukupna dnevna doza insulina, na početku bolesti, 0,5-0,8-1,0 jedinica po kilogramu tjelesne težine. Početna doza se smanjuje prema kretanju glikemije, obično već nekoliko dana poslije uvođenja insulina u terapiju. Insulinska terapija može da bude konvencionalna i intenzivirana.
Konvencionalnom terapijom se ne imitira model sekrecije insulina koji funkcioniše kod zdravih, insulin se daje dvokratno, kombinacijom dugodjelujućeg ili srednjedjelujućeg i brzodjeluju-ćeg insulina. Obično se od ukupne doze kombinovanog insulina daje 2/3 ujutru, a 1/3 uveče. Odnos dugo-, odnosno srednjedjelujućeg i brzodjelujućeg insulina iznosi 2 : 1, u korist dugo- i srednjedjelujućeg. Taj odnos, se obično, preporučuje kako u ukupnoj dnevnoj tako i u jutarnjoj i večernjoj dozi. Insulin se daje na 20-25 minuta prije obroka, ako se daje kratkodjelujući humani insulin, ili na 5-10 minuta prije obroka, ako se daje brzodjelujući insulinski analog. Toga pravila se treba pridržavati. Davanjem jedne doze insulina, bilo u kombinaciji dugo- ili srednjedjelujućeg i brzodjelujućeg, ili samo dugog ili srednjedjelujućeg insulina, ne može se postići kvalitetna regulacija šećerne bolesti. Izuzetak je samo period remisije, kada su potrebe za insulinom manje.
Intenziviranom insulinskom terapijom pokušava se imitirati lučenje insulina u zdravih osoba. Daje se kratkodjelujući humani insulin na 20-25 minuta prije tri glavna obroka, ili brzodjelujući insulinski analog na 5-10 minuta prije obroka (doručak, ručak, večera), dugodjelujući ili srednjedjelujući insulin, u jednoj ili dvije doze (uveče, ili uveče i izjutra), čime se obezbjeđuje stalno prisustvo insulina u određenoj količini.
Ishrana. Nutricione potrebe djeteta koje ima šećernu bolest iste su kao u zdravog vršnjaka. Nema specijalne hrane, vitamina, ili minerala. Plan ishrane, znači, treba da obezbijedi normalan rast i razvoj.
Fizička aktivnost. Fizička aktivnost kod djece i mladih snižava nivo glukoze u krvi, bez potrebe za dodatnim insulinom tokom napora. Fizička aktivnost povećava osjetljivost ćelija organizma na insulin i prisutna je čak i u vrijeme kada se ne sprovodi fizička aktivnost. Da bi se izbjegla opasnost od hipoglikemija u toku fizičke aktivnosti, treba birati mjesto uboda, tako da to bude ono koje neće biti aktivirano vježbom. Uopšteno, nema vježbi niti fizičke aktivnosti koju dijete sa šećernom bolešću ne bi moglo upražnjavati. Ipak, zbog opasnosti od pojave hipoglikemije, treba izbjegavati penjanje na visinu, planinarenje i plivanje u dubokom.
Kada je glikemija veća od 13.3 mmol/l fizička aktivnost se ne počinje, a ako je započeta, treba je prekinuti.
Obučavanje – edukacija. Obučavanje – edukacija predstavlja veoma važan segment u liječenju djeteta oboljelog od šećerne bolesti. Pri obučavanju ne samo da se sprovode osnovni edukativni postupci, već se utiče i na najsuptilnije relacije između roditelja i djeteta, kako se ne bi narušio ovaj odnos. Obučavanje predstavlja komplikovan i višedisciplinarni pristup. O njemu smo pisali u ranijim tekstovima. Ovdje ćemo samo da potenciramo ove vidove obučavanja koji se ne smiju zaobići kod djece sa šećernom bolešću: obučavanje o prirodi bolesti, obučavanje za sprovođenje terapije, obučavanje o ishrani, obučavanje o samokon-troli, obučavanje za postupanje u posebnim situacijama, obučavanje o akutnim komplikacijama. U okviru obučavanja djece veoma važno mjesto imaju kampovi. To podrazumijeva organizovano, grupno druženje djece sa šećernom bolešću u mjestima gdje se mogu ostvariti uslovi za sprovođenje dopunskog obučavanja, provjere znanja i sticanja i razvijanja socijalnih navika.
Samokontrola. Samokontrola, u dječjem uzrastu, podrazumijeva redovne kontrole tjelesne težine i visine, glukoze i HbAlc u krvi, glukoze i acetona u mokraći. Centralno mjesto u svim ovim postupcima zauzima svakodnevna višekratna kontrola glukoze u krvi i tromjesečna kontrola HbAlc-a.
Add comment