Nadoknada Acetil – holina ipak nedovoljna za potpuno izlječenje

0
190

[heading]Ministarka zdravlja Republike Srbije prof dr Slavica Đukić-Dejanović održala zapaženo predavanje u Podgorici. Tema je bila demencija, njena prisutnost, otkrivanje i djagnostikovanje, odnos prema psihijatrijskim poremećajima, kao i terapijski tretman te bolesti starijeg doba.[/heading]

acetilholinDemencija je oboljenje koje spada u bolesti starije životne dobi, a definiše se kao neurodegenerativni progresivni poremećaj koji ima ne samo specifičnu kliničku sliku nego i histo-patologiju u različitim razvojnim fazama. Kada bismo mogli da liječimo demenciju onda kada nastanu prve promjene u Central­nom nervnom sistemu (CNS), ona bi bila izlječiva. Na današnjem nivou kliničkih stanja i postignuću to nije moguće. Dijagnoza demencije ne podrazumijeva nužno pad pamćenja, pa treba znati kriterijume za njeno deinisanje jer je to prvi korak – kazala je psihijatar i aktuelna ministarka zdravlja Srbije prof. dr Slavica Đukić-Dejanović, na predavanju održanom u Podgorici 4. aprila u organizaciji Centra za nauku Kliničkog Centra Crne Gore (CEZANA).

Starenje, kao multidimenzionalni proces predstavlja ljudsku realnost, ali je, naglasila je dr Dejanović, pitanje za nauku kakva je razlika između normalnog starenja i onog koje karakteriše pojavu demencije.

Interesovanje nauke naglo povećano od 1976. godine

Prof. dr Slavica Đukić-Dejanović podsjetila je da je interesovanje za demenciju naglo poraslo od 1976. godine, kada je ustanovljeno da oni koji boluju od te bolesti imaju nedostatak acetil-holina (neurotransmitera koji sintetizuju holinergični neuroni), pa se javila nada da će njegovom nadoknadom problem biti riješen. Međutim, naglasila je dr Dejanović, sama nadoknada očigledno ne liječi uzročno bolest, a procese koji uzrokuju nedostatak tek treba otkrivati. – Nadoknada acetil-holina je ključ da se uspori bolest i učini sve što je moguće za pacijente, naravno, ako se ljekaru jave i bolest dijagnostikuje na vrijeme. Međutim, ona se obično dijagnostikuje tek kada se jave psihološke, odnosno prihijatrijske komplikacije i kada okruženje počinje da pati zbog uznapredovale bolesti. Rijetko se opredjeljujemo da tražimo demenciju, da je otkrivamo u fazi minimalnog kognitivnog deficita, kako se to radi u zemljama koje imaju vrlo razvijen pristup ovom problemu. Pod raznim dijagnozama, poput psihoza i encefalopatija, zapravo se krije demencija, u različitim razvojnim fazama. Najčešći tip ovog poremećaja predstavlja Alchajmerova bolest, a postoje i mješovita, demencija nakon moždanog insulta ili ona koja se sreće kod multiple skleroze. Imamo i fronto- tempo-ralnu, te demenciju kod Parkinsonove bolesti. Kod nas je u dijag­nostici obavezujuća Deseta revizija međunarodne klasiikacije bolesti, po kojoj se demencija šifrira u grupu organskih oboljenja, uključujući i simptomatske mentalne poremećaje – objasnila je ona. Postojala je polemika ko treba da se bavi demencijama, neurolozi ili psihijatri. Logično je da je neurolozi dijagnostikuju, a da psihijatri zbog bihevioralnih aspekata najčešće gase požar kod najteže oboljelih pacijenata kod kojih su bihevioralni simp­tomi dominantni simptomi kliničke slike. U svijetu se njom sistematski bave ljekari opšte medicine, pošto su prvi u kontaktu sa bolesnicima, kazala je dr Dejanović, naglašavajući da praktičari zarad valjane dijagnostike moraju da se koriste i uputstvima DSM-4 klasifikacije, kako bi svaki stručnjak mogao da prepozna demenciju.

Prvi simptom ometenost u izvršnom funkcionisanju

U uputstvima DSM-4 naglašava se da se kod demencije prije svega radi o razvoju multiplih kognitivnh deicita koji se manifestuju kroz narušenu sposobnost da oboljeli nauči nove informacije ili se prisjeti prethodno dobro usvojenih. – Oboljeli ima i jedan od sledećih simptoma: afaziju, apraksiju ili agnoziju, koja je neuspjeh u prepoznavanju i identifikovanju objekata. Jako važan, i moguće prvi simptom, je ometenost u izvršnom funkcion-isanju. Osoba teško planira, teško se organizuje, a sposobnost apstrakcije je početno otežana. To primijeti najprije sam bolesnik, jer se disfunkcija u ovoj simptomatologiji odražava na socijalni i profesionalni život. Onog momenta kada osoba starije dobi, a to je, nažalost, već od 40-te godine, počne teško da operacionali-zuje dobro ustanovljene obrasce ponašanja ili kogniciju kojom je vladala perfektno, tada treba pomisliti na početnu demenciju, odnosno minimalni kognitivni deficit. Ako se ovi problemi jave kao posljedica raznih psihijatrijskih oboljenja, onda ne možemo govoriti o demenciji. Ne može se govoriti o shizofrenoj ili depresivnoj demenciji, kao što je to ranije rađeno. Demen­cija je izolovana bolest, iako postoji komor-biditet sa psihijatrijskim bolestima – objasnila je dr Dejanović, ističući da psihijatri moraju dobro da poznaju demenciju zbog bihevioral-nih aspekata bolesti.

Bihevioralni aspekti, prema njenim riječima, ogledaju se u karakternim izmje­nama, pojavi sumanutih ideja i halucinacija, promjeni raspoloženja, izmjeni kognitivnog funkcionisanja, a najbitniji element bihevior-alnog oštećenja su katastrofične reakcije. -Goldštejn katastrofičnu reakciju definiše kao aplikaciju koja se javlja kao posljedica intelek­tualnog deficita. Oboljelom nedostaje riječ ili mogućnost da završi neku intelektualnu radnju. On to uviđa i pokušava da kompen-zuje različitim strategijama, izbjegavajući odgovore, praveći neprimjerene šale, odno­sno pokušavajući da popuni upadljivu rupu u ponašanju. Sam je toga svjestan i doživljaj koji ima je katastrofalno težak, pa otud naziv katastrofična reakcija. Ona je, inače, suštinski posledica već u početnoj fazi bolesti teško oštećenog apstraktnog mišljenja. Bolesnik ima teškoće da zaključuje od pojedinačnog na opšte i obratno, kod sposobnosti rešavanja problema, te logičkog rezonovanja. Ako se u toj fazi postavi dijagnoza, još uvijek se mogu izbjeći teže posljedice tipa psihoza. Cilj je liječenja da osobu zadrži na stadijumu na kome je, jer ona još može da se brine o sebi. Treba je zadržati ne može da kontroliše fiziološke potrebe – upozorila je dr na tom stadijumu kako ne bi došla do terminalne faze, u kojoj  ne može da kontroliše fiziološke potrebe – upozorila je dr. Dejanović.

Sa godinama povećana prevalenca

Dr Dejanović je kazala da prevalenca demencije raste sa godinama, pa se ona svakih pet godina poslije šezdesete udvostručuje. – Osobe starije od 65, odnosno sa 85 godina, imaju 20 puta češću demencju, nego osobe sa 65 godina. Demencja se očekuje kod 50 odsto starjih od 90 godina, a kod onih koji pređu 100 nema demencije, što je vrlo interesantan podatak. Alchajmerova bolest čini 60 do 70 odsto demencja – kazala je dr Dejanović, ističući da je demencja u našem regionu stigmatizovana.

Nefarmakološki i farmakološki tretman demencije

Primjena nefarmakološke i farmakološke terapije bitna je za kvalitet života bolesnika. Porodici treba objasniti da je to progresivna i hronična bolest koja se ne može izliječiti. Ona to mora shvatiti jer će manje traumatski doživljavati tegobe pacijenta. – Pacijent treba da radi sve što je radio do tada, a treba planirati i nove aktivnosti kako bi se aktivirale određene regije mozga. Kod demencija najduže ostaju očuvani prirodni darovi, talenti pojedinca. Ako je neko imao umjetnički talenat, bio dobar stolar ili bilo šta drugo, te sposobnosti će se najduže zadržati. Zato ih treba tjerati da to što duže rade, jer zahvaljujući neuro-genezi, koja se aktivira, na taj način moguće je da bolesnici ostanu u toj fazi jako dugo. To je, zapravo, nefarmakološka terapija – kazala je dr Dejanović, objašnjavajući da farmakot-erapija treba da počne blažim dozama i da je veoma bitna jednostavna aplikacija lijeka.