Čitaoci i gledaoci moraju biti spremniji da razumiju nauku, ali morate biti kritički čitaoci/gledaoci. Morate da razumijete o čemu se radi i da provjeravate informacije koje dobijete, koje mediji daju na internetu ili na drugim vrstama medija.
Pouzdani izvori
Govoreći o tome kako naći pouzdane izvore, od čega u mnogome zavisi validnost novinarske poruke, Solvejg Rejgard Petersen sugeriše da ukoliko eventualno nemate povjerenja u izvještaje sopstvenih institucija, treba konsultovati izvore kao što su evropske zdravstvene agencije, SZO itd. − Otkrijte, pronađite šta svi ti izvori kažu. Ako se oni uglavnom slažu, onda je to taj naučni konsenzus – ističe Rejgard Petersen. − Pouzdani izvor je bitan da biste našli prave izvore po kojima biste komunicirali i saopštavali javnosti. Naravno, možete naći i izvore preko socijalnih medija, ali morate biti oprezni.
Zdravstveni izvještači moraju biti oprezni kad koriste bilo koju vrstu izvora. To bi bio slučaj kada imaju kontakt sa ekspertima koji izražavaju drugačiji stav u odnosu na naučni konsenzus, organizacije pacijenata koje se bore za novčane fondove, kao i kompanije koje mogu biti ekspertske, ali imaju komercijalne interese, da bi prodale određeni lijek i sl.
Lažni balans – opasnost u izvještavanju
Lažni balans mišljenja u nauci može da se stvori ako dva opozitna stava (sa neravnopravnih pozicija) sučelite u jednoj debati (npr. mišljenje o tome da je Zemlja ravna ili okrugla). − Kad govorimo o zdravstvu, jako mali broj ljekara kaže da vakcina uzrokuje autizam. Ako napravite debatu između ova dva stava, onda ovo opet dovodi do lažnog balansa – objašnjava Solvejg Rejgard Petersen.
Urednici medija, po ovim preporukama, moraju da organizuju ljudske resurse na način da će oni biti specijalizovani za nauku, kako ne bi imali ovakvu vrstu lažnog balansa, već debatu baziranu na činjenicama i naučnom konsenzusu. − Moj savjet vama je da je zdravstveno novinarstvo veoma važno pitanje za medije i morate o njemu ozbiljno da razmišljate, jer su mediji glavni izvor ljudi da dobiju informaciju o zdravstvu. Tako da, ako vam se dopadne neka priča, potrebno ju je provjeriti sa drugim stručnjakom – kaže Rejgard Petersen, dodajući: − Provjeravajte činjenice! Ako, recimo, imate informativni list, provjerite to sa vlastima. Ako se priča ispriča sa jednim ljekarom koji se ne slaže sa drugim ljekarima, onda kažite očigledno i jasno da vi širite poruku koja je suprotna naučnom konsenzusu i vaša publika to treba da zna. Cijeli kontekst je tu jako bitan. Često je to jako komplikovano, ali morate neko vrijeme da provedete i kada komunicirate o ljudskom zdravlju, morate učiniti da ljudi donesu odluku o tome.
Iz iskustva u Danskoj
Pitanje umjesnosti izolovanog pojedinačnog mišljenja moglo bi se dobro ilustrovati primjerom medicinske afere aktuelne u Danskoj tokom 2015. godine.
Izolovano ekspertsko mišljenje može biti i veoma korisno. Ipak, budući da je u pitanju sukob sa naučnim konsenzusom, potrebno je ispoljiti oprez u prezentovanju i plasiranju takvih informacija. Uvijek, i prije svega, potrebno je izvršiti analizu valjanosti dokaza i sučeliti obje strane konflikta.
Vakcinacija protiv humanog papiloma virusa (HPV) u Danskoj predstavlja dobrovoljni program koju preporučuju zdravstvene vlasti od 2000. Prema podacima Solvejg Rejgard Petersen, u više od 90% porodica vakcinisane su djevojčice starije od 12 godina u periodu 2000̵2012. Afera u vezi sa njihovom primjenom nastala je, po objašnjenju Rejgard Petersen, zbog prijave neželjenih efekata vakcinacije: glavobolja, vrtoglavica, mučnina. Vijesti su bile prisutne u lokalnim medijima, socijalnim mrežama sklonim tim pojedinačnim pričama onih koji su govorili da im je ta vakcina uništila život i sl., a kulminacija je nastala 2015. kada je na nacionalnoj televiziji prikazan film pod nazivom „Vakcinisane djevojke”[1]. Opisujući medijski bum koji je nastao u takvim okolnostima i pritisak na zdravstveni sistem u tom smislu, Rejgard Petersen je prikazala osnovne probleme vidljive u lošoj komunikaciji pacijenata (neobaviještenost), popularnih medija (jednostranost i povodljivost) i zdravstvenih vlasti (nespremnost na komunikaciju, komplikovan pristup, nepristupačnost laičkoj javnosti). − Nijesmo bili spremni za tu medijsku oluju i kao vlasti mi smo reagovali onako kako smo obično radili. Izdali smo jedan informativni bilten koji je bio veoma dosadan za novinare. Oni su imali djevojke, imali su priču i fotografije, sva ta osjećanja i kako su njihovi životi uništeni, a mi kao vlasti imali smo ovaj bilten. A to nije dobro za socijalne medije, nije dobro za televiziju, za bilo koje medije, jer, u poređenju s osjećanjima i pojedinačnim pričama, nismo mogli da se probijemo kroz sve to − opisala je Rejgard Petersen.
Add comment