Poželjna je komforna terapija
Upozoravajući na činjenicu da adekvatan način liječenja, pogotovu kad je riječ o šećernoj bolesti, zahtijeva angažman dvije strane: ljekara i pacijenta, dr Emir Muzurović je naveo da je, kad je u pitanju pristup ljekara, evidentan problem kašnjenja u vezi sa postavljanjem dijagnoze. Ranije postavljanje dijagnoze podrazumijeva, naveo je on, mnogo manje komplikacija i adekvatnije liječenje. − Glavni cilj u liječenju ljekovima je da postignemo ciljne vrijednosti glikemije, a sve sa ciljem da pacijenti nemaju komplikacije – kaže dr Muzurović.
Komplikacije šećerne bolesti mogu biti mikrovaskularne i makrovaskularne. Ono u čemu treba praviti razliku jeste da se agresivni pristup liječenju preduzima u slučaju postojanja mikrovaskularnih komplikacija. Kad se govori o makrovaskularnim komplikacijama, agresivno liječenje šećerne bolesti ne znači da je to jednako sa manjom učestalošću komplikacija, a, naravno, nije primijećeno ni smanjenje smrtnosti, čak je u pojedinim studijama povećana smrtnost u okviru agresivnijih vidova liječenja. − Sve je to dovelo do novog koncepta liječenja gdje se pored znanja i iskustva ljekara moraju razmotriti godine pacijenta, neželjeni efekti terapije i, ono što često zaboravljamo, što pacijenti žele – kaže dr Muzurović. Vrlo je bitna stvar, naveo je dalje on, ne način na koji ljekar namjerava da liječi pacijentu, nego da li će pacijent prihvatiti. Kao posebno važno pitanje dr Muzurović je istakao: − Šta pacijent uradi sa lijekom nakon što mu se taj lijek prepiše?
Prema podacima koje je prezentovao dr Muzurović, na uzorku od 100 pacijenata samo 50 do 70 pacijenta uopšte ode u apoteku po određeni lijek. Određeni broj pacijenata, iz nekog razloga, uopšte ne preuzme propisana terapijska sredstva, bilo da su dostupna ili ne. Samo 25-30% pacijenata uzima ljekove u skladu s preporukom i samo 1/5 pacijenata uzima lijek onako kako mu je rečeno i uzima lijek dovoljno dugo.
Ukazujući na posebno mjesto komplijanse pacijenta u okviru koncepta liječenja, dr Muzurović je objasnio da se radi o širokom pojmu gdje su ključne odrednice dva manja pojma koja se odnose na adherencu i perzistencu uzimanja lijeka. Ako pacijent prihvata sugestije ljekara, on je komplijantan, a ako ne, on je nekomplijantan. Mnogo uži pojam je adherenca koja označava poštovanje preporuka o uzimanju terapije, a perzistencija označava vreme koliko će pacijent koji je adherentan uzimati neki lijek. Osteoporoza, gastrointestinalne bolesti i dijabetes, upozorio je dr Muzurović ukazujući na rezultate istraživanja, ne liječe se adekvatno.
Vrlo čest problem kod pacijenata sa dijabetesom je taj što dijabetes ne boli, glikemije ne bole, one se javljaju tek onda kad nastanu komplikacije. Sve to dovodi do rezultata da u Americi od 50 do 70 % pacijenata uopšte ne uzima ljekove kako treba, što izaziva 100 milijardi godišnjeg deficita u zdravstvenom sistemu.
Što je manja komplijansa pacijenata, veći su troškovi liječenja. Što je veće ulaganje u edukaciju pacijenata, manji su ukupni troškovi liječenja.
Upozoravajući na činjenicu da istraživanja pokazuju da što pacijentu date veći broj tableta, on teže prihvata da ih uzima, dr Muzurović je istakao da na adherencu prije svega utiče broj tableta, odnosno doza. U liječenju dijabetesa veoma je bitna primjena multidrug kombinacija. Ona podrazumijeva svođenje terapije na manji broj ljekova kombinovanog sadržaja. Druga stvar je doziranje lijeka. Na adherencu utiče i broj doza tableta. Uopšte, nezainteresovanost pacijenta za efekte terapije i njenu regularnu primjenu, predstavlja veliki problem u konceptu liječenja. Ako pitate pacijente je li cijena liječenja problem, objasnio je dr Muzurović, samo 36% pacijenata će da kaže da njima to nije problem. Što se tiče neželjenih efekata kod onih koji neće da se liječe, njih to i ne interesuje, samo 13% je zainteresovano za neželjene efekte. Kod pacijenata koji hoće da se liječe čak 86% je zainteresovano za neželjene efekte lijeka.
Navodeći podatke istraživanja iz Japana, dr Muzurović je objasnio da se tamo vrše konsultacije ljekara i pacijenta u vezi sa uspostavljanjem terapije. Kod njih metformin nije zlatni standard, već se svi ljekovi primjenjuju u prvoj liniji lijećenja. Kombinovane terapije su zastupljene u čak 10% početnih terapija, a veoma je zastupljen i DPP4 inhibitor. Istraživanja pokazuju da kod nas metformin ostaje kao prvi lijek izbora, a proširenjem liste ljekova od 2015-te i 2018-te godine kao drugi antidijabetik ljekovi iz grupe DPP4 inhibitora, SGLT2 inhibitora ili GLP agonista imaju rastući trend primjene. U svakodnevnoj kliničkoj praksi uočljiv je porast broja pacijenata koji prihvataju insulin kao drugi lijek. Ipak, 50% pacijenta ne uzima ljekove na način kako je to predviđeno. Za to je, upozorio je dr Muzurović, u prvom redu odgovoran nemar pacijenata.
Anita Đurović
Add comment