U okviru sesije posvećene dijabetologiji, na Šestoj Medikalovoj konferenciji, dr Olivera Bošković i dr Emir Muzurović, iz Kliničkog centra Crne Gore, imali su stručna predavanja na temu faktora koji utiču na izbor terapije kao što su kardiovaskularni rizik kod pacijenta, kao i učestalosti hipoglikemije i značaju upotrebe terapije u skladu sa preporukama ljekara.
Individualizacija terapije je imperativ
Dijabetes je, rekla je u uvodu svog izlaganja dr Olivera Bošković, izuzetno rasprostranjeno oboljenje: sa pandemijskim razmjerama, koje nikako da zaustavimo, nikako da se prilagodimo prirodi i onome kako je ona predvidjela da treba da funkcioniše ljudski organizam. − Mi smo uporni da održimo naše stilove života, a ne ono za šta je naš organizam predviđen. Mi kao da smo pod stalnim kumplungom, stalno se dodatno opterećujemo, stalno smo u pretjeranoj ishrani, malo fizičke aktivnosti, stalno smo u hiperinsulinizmu, i jednostavno: bolest uzima svoj danak. Savremena civilizacija dovela je do ogromnog broja oboljelih od dijabetesa – kaže dr Bošković.
Dijabetes tipa 2 vrlo je kompleksan poremećaj, i jedan je od glavnih faktora rizika za razvoj kardiovaskularnih bolesti. Podsjećajući na postojanje brojnih patofizioloških mehanizama, koji su odgovorni za ispoljavanje bolesti, dr Bošković je naglasila da se ljekari trude iz anamneze i pregleda, da utvrde šta je dominantni patofiziološki mehanizam koji je pacijenta doveo do bolesti, pa možda njega ponajprije da liječe.
U vezi sa prilagođavanjem terapije svakom pacijentu ponaosob, dr Bošković je navela da su danas dostupne brojne terapijske opcije ali da je izbor terapijske opcije individualizovan.
Postoji veliki broj konsenzusa, dogovora, kako treba pristupiti liječenju dijabetičara koji je ispred ljekara, kako treba donositi odluke, o čemu sve treba voditi računa tokom praćenja pacijenta, naravno, vodeći računa o mogućnosti liječenja tj. šta je dostupno za liječenje pacijenata. − Moramo prvo da upoznamo kakav je životni stil našeg pacijenta, da li on ima komorbiditete, i ono što je posebno značajno, da razdvojimo u startu da li naš pacijent ima problema sa svojim krvnim sudovima, da li ima arteriosklerotsku bolest ili kardiovaskularnu bolest ili čak i srčanu slabost. Naši ljekovi od starta moraju biti bezbjedni što se tiče kardiovaskularnih bolesti, kojima su dijabetičari i te kako skloni, a mnogi od njih imaju kardiovaskularnu bolest već u trenutku postavljanja dijagnoze. Cilj liječenja tj. regulisanja nivoa glukoze u krvi je u stvari kardio protekcija i renoprotekcija – objasnila je dr Bošković.
Prilikom praćenja svih parametara progresije bolesti, jer je dijabetes progresivna bolest, ljekar mora da donese odluku i o tome kada pacijent više nema zadovoljavajuću glikoregulaciju, kada se prelazi na sledeću stepenicu u liječenju. Za svakog pacijenta se ponaosob donosi odluka o tome šta je zadovoljavajuća glikoregulacija. Nijesu isti standardi, objasnila je dr Bošković, za pacijenta starosti od 75 godina ili od 40 godina. Znači, pacijent je u centru priče i za svakoga pojedinačno donose se odluke šta je cilj terapije. − Terapijska sredstva ne samo da utiču na hiperglikemiju, već mogu da i dovedu do hipoglikemije, koja je izuzetan stres za organizam i koju težimo da izbjegnemo. Lijek koji koristimo za liječenje dijabetesa mora biti kardiovaskularno bezbjedan, a regulacijom glikemije ćemo uticati na kardiovaskularnu bolest – kaže dr Bošković.
− Za različite pacijente moramo postaviti različite ciljeve vezane za vrijednosti glikemije natašte i za postprandijalnu glikemiju kao i za pacijentovu tjelesnu masu Prilikom postavljanja ciljeva moramo voditi računa o komorbiditetima, o dužini trajanja bolesti. U svakom slučaju, za svakog od pacijenata moramo postaviti, za nekoga malo strožije, a za nekoga malo blaže, kriterijume. Sve u cilju izliječenja tj. dovođenja pacijenta do što bolje glikoregulacije, a istovremeno da izbjegnemo akutnu komplikaciju prvenstveno hipoglikemiju – kaže dr Bošković.
Prvo što pacijenti moraju da urade jeste da mijenjaju životne navike, ukoliko one nisu bile dobre, i na tome se mora insistirati. Pacijent mora biti dobro edukovan o samoj bolesti kao i o samokontroli. Dr Bošković je istakla da je samokontrola, po njenom iskustvu, izuzetno bitna u postizanju terapijskih ciljeva.
Dajući preporuke za individualizaciju terapije u vezi sa dodavanjem agenasa na osnovnu metforminsku terapiju, dr Bošković je objasnila i da je moguće izvršiti klasifikovanje grupe ljekova na kardiovaskularno bezbjedni, kao i na ljekove koji će da dovedu do manjeg rizika od hipoglikemije. U smislu praćenja efekata terapije, navela je ona dalje, od posebnog je značaja reevaluacija terapije na 3-6 mjeseci i ostalih parametara u vezi sa konkretnim slučajem. Hipoglikemija, treba imati na umu, spada, po ocjeni pacijenata, u najteže podnošljiva stanja i predstavlja veoma značajan uzrok smrti.
Dodajte komentar