POBJEDNICI: Budvanka Dragica Ivanović – žena heroj, govori o životnom iskustvu i dobijenoj bici sa karcinomom dojke
Sve je u životu dobro kada si zdrav, svaki čovjek ovu rečenicu treba da ima na umu, jer trenutak kada bolest pokuca na vrata, više ništa nije važno! Misli, život… sve, ali baš sve je usmjereno na borbu za goli život, svakodnevica dobija drugačiji smisao, polako se useljavaju agonija, strah, osjećaj beznađa i neizvjesnosti koju sa sobom nosi ta strašna riječ, kancer/rak. Kako god je zvali, zvuči ružno, i znači samo jedno, tešku borbu, život ili smrt, a ono što je najteže prihvatiti, ishod ne zavisi do nas samih, naše volje za životom, već od brojnih kockica koje treba da se poslože, kazala je za Pobjedu pedesetogodišnja Budvanka Dragica Ivanović, koja se dvije godine borila sa agresivnim oblikom kancera dojke – i izborila se.
Sada je dobro, iako rizik da se ova zloćudna bolest vrati postoji narednih pet godina.
– Konačno dišem punim plućima, naravno sa oprezom. Kontrola je završena u julu ove godine, hvala Bogu sve je kako treba, kancer je nestao, i ja duboko u sebi vjerujem da sam najtežu bolest pobijedila i da će sve biti u redu ,- kaže u razgovoru za Pobjedu Dragica Ivanović, koja još od djetinjstva vodi najteže životne borbe.
Drhtavim glasom ispričala je tešku životnu priču, kada je u svojoj kući kao devetomjesečna beba zadobila teške povrede u požaru, koje su u ranim godinama prouzrokovale i gubitak noge.
-I tako život nekome namjesti, da mora da vodi najteže borbe… Bilo je, malo je reći, teško kroz cijelo djetinjstvo, suočavati se sa posljedicama požara koje sam zadobila. Zamislite djevojčicu u osjetljivim tinejdžetskim godinama, koja mora da prihvati činjenicu da će ostati bez noge… Koliko je bilo teško meni, toliko je bilo teško cijeloj mojoj porodici, majci, ocu, bratu, sestri… Nikada neću zaboraviti trenutak nakon operacije, kada sam se probudila, u bolničkoj postelji, naviru misli jedna za drugom, što će moji vršnjaci reći, da li će me iko voljeti zbog mene same, takvu kakva jesam… pomišljam čak i na ono najgore, da sebi okončam muke, i oduzmem život – ispričala je Dragica Ivanović.
U tim najtežim trenucima, kako kaže, ključna osoba je bio otac, koji je spasio najgoreg.
– Njegov izraz lica na vratima bolničke sobe, kada je shvatio što sam planirala da uradim, pratiće me do kraja života. U njegovom licu ogledala se sva moja patnja i bol koju je odlučno i hrabro sa mnom proživljavao, onom najčistijom ljubavlju koja može biti samo jedna jedina, najjača roditeljska – priča ona.
Dodaje da je tog trenutka odlučila je da se bori, sa svim izazovima koje je život pred njom stavljao.
– Uslijedilo je uklapanje u društvo, borila sam se da me drugai prihvate, kasnije sam nailazila i na prepreke prilikom apliciranja za posao, borba sa unaprijed usađenim predrasudama da osoba sa invaliditetom ne može da obavlja svaki posao… Smatram da bi mnogo više pažnje trebalo da se usmjeri na osvješćivanje nas kao nacije, da naučimo da prihvatmo različitosti, da prestanemo da budemo društvo koje samo osuđuje – kaže Ivanović.
Dodaje da je vremenom, sa zrelijim godinama, naučila da se nosi sa teretom koji joj je predodređen, da nauči da prihvati sebe kakvu jeste, i da nađe okruženje kojem pripada, ali i ljubav svog života, supruga koji joj je u najtežim trenucima borbe sa kancerom dojke, bio najveća podrška.
-Rak je došao iznenada, neočekivano, kako to i obično biva, a prethodio mu je veoma stresan period u mom životu, koji je uzdrmao mene i porodicu. Probudila sam se, krenula da se oblačim i na dojci primijetila poveću izraslinu, za koju sam u prvom mahu pomislila da je masno tkivo – priča ona.
Ističe da iako je osjećala malu dozu straha, ni u najgorim snovima nije mogla da zamisli da pored svega što je prošla može da je zadesi i ova opaka bolest.
– Kada sam vidjela da se ne povlači, na nagovor najbliže porodice, otišla sam na ultrazvuk dojke. Već tada, po licu doktora, koji me je kasnije i uputio kod hirurga, osjetila sam da nešto nije u redu – ispričala je Dragica Ivanović.
Trenutak kada joj je doktor tihim glasom rekao: „Gospođo, imate tumor“, opisuje kao da joj se tlo pod nogama urušilo.
-U glavi je samo odzvanjala riječ, ,,tumor, tumor, tumor“. U tim trenucima nijesam znala kako da reagujem, ni da izustim, ni da zaplačem, ni da racionalno mislim. Suprug me je čekao ispred, i po mom izgubljenom pogledu shvatio je da nešto nije u redu – rekla je ona.
Po izlasku iz ordinacije doktor je dodao da snimi i pluća i jetru…
-U redu, sa knedlom u grlu odgovorih. I tako krenuše, bolnički hodnici, čekaonice, jedan doktor, drugi doktor, nalaz biopsije, i u jednom trenutku stojim sa papirima u ruci sa dijagnozom agresivnog tumora koji je proširio na pazušne žlijezde – kazala je naša sagovornica.
Nije bilo lako prihvatiti činjenicu i krenuti u borbu, ali, kako kaže, ništa drugo joj nije preostalo.
-Suprug i brat su me bodrili od prvog dana, kao i doktor Crnogorac, koji je bio moj spas i glas razuma u borbi za kancerom dojke. Svi su me ohrabrivali i jednostavno, ta psihološka podrška igra veliku ulogu u izlječenju pacijenata, to moram napomenuti, u mom slučaju je bila više nego potrebna – kaže naša sagovornica.
Nakon operacije, kojom je tumor uspješno skinut, uslijedile su i hemoterapije…
-Istakla bih da na cijelom ovom teškom putu, tokom primanja hemoterapija u razgovoru sa ženama, gdje smo bile podrška jedna drugoj, imala sam priliku da čujem nažalost mnoge tužne priče. Najviše me boljelo kada mi kažu da ih je u najtežim trenucima napustio suprug, partner… kako god, ne možete da zamislite koliko je takvih slučajeva. Te žene su uglavnom sa sjevera Crne Gore, prepoznate ih što su uvijek negdje u ćošku, udaljene od nas, sa tužnim izrazom lica. Žalosno je ženu ostaviti u takvim trenucima, gdje će tim ljudima duša… Ja sam imala sreću da nađem životnog parnera u dobru i zlu, i zahvalana sam Bogu na tome – ističe naša sagovornica.
Kako kaže teško je podnijela i boravak u bolnici, nakon što su je zadržali zbog posljedica koje je imala nakon primanja hemoterapije.
– Nakon što mi se stanje vidno pogoršalo poslije drugog kruga takozvanih biljnih terapija, završila sam na bolničkom liječenju. Znate, svašta sam tamo čula i vidjela, a od svega mi je bilo najteže gledati i slušati djecu koja su oboljela od kancera. Nekako zaboraviš na sebe i svoje muke… strašno je to. Smatram da bi država morala mnogo više da uradi po pitanju onkoloških bolesnika, posebno kada je riječ o djeci – apelovala je Dragica Ivanović.
I nakon teške borbe, imala je da poruči jedno svim ženama, da misle o sebi da se redovno kontrolišu, i da izbjegavaju svaku vrstu stresa, koji je okidač za najteže bolesti.
-Nužno je znati da između riječi rak i smrt ne stoji znak jednakosti, već samo jasna i ciljana borba, disciplina, i život u skladu sa savjetima ljekara. Ne treba se predati, jer dok ne krenemo u borbu ne znamo ni koliko možemo da podnesemo i da izađemo kao pobjednici – naglasila je ona.
Ističe da je zdravlje osnov svega, ali i da je podrška životnog partnera kroz sve izazove koje život nosi veoma bitna.
Uz podršku porodice i prijatelja idem dalje u nove borbe, i radujem se svakom novom danu – zaključila je naša sagovornica.
Ostvaren san
Dragica Ivanović pravi je primjer žene koja prati svoje snove i ostvaruje ih. Kako nam je ispričala, kao djevojčice ja maštala da prošeta modnom pistom i da se oproba u ulozi manekenke.
– Još kao djevojčica maštala sam da se nađem na manekenskoj pisti. U kasnijem godinama, to sam i ostvarila, čak sam i učestvovala u organizaciji tog modnog događaja. Bila sam učesnik i organizator revije, a kreacije nam je obezbijedio modni kreator Lazar Ilić. Bilo je neponovljivo iskustvo naći se pred reflektorima foto-aparata, i publikom. Za mene jedan ostvaren san, a daće Bog da ih bude još puno – kazala je ona.
Pobjeda.me
