Izgleda da pitanje melanholije, njene eksplikacije, predstavlja širi kontekst više problema vezanih za razumijevanje ljudske prirode. Jedno od tih čini se temeljnih pitanja je i pitanje kako melaholičko raspoloženje rasplamsa i nosi najumniji naboj u čovjeku uzdižući ga do neslućenih duhovnih visina.
Možda je naivna, ali je vrijedna pažnje ranije pomenuta teza o vezi crne žuči koja, kako je tvrdio Aristotel, poput vina transformiše biće u neko drugo, koje sada ima neka osobena uzvišena personalna i ljudska svojstva koja prije toga nije imao. Ta teza bliska je učenju iz Novog zavjeta o metanoji, promjeni mišljenja, početku novog života i odvraćanju od grijeha, u neku ruku preseljenju u “novo carstvo”. To psihičko stanje može da uzdigne čovjeka do najplemenitijih i najuzvišenijih sfera duhovnog života. Ono sugeriše rezon da izvor kreacije treba tražiti u personalnoj sposobnosti nekih ljudi da izađu izvan sebe, van tradicionalnih životnih “koridora” i time prevaziđu sebe i većinu drugih.
Doduše, ta sposobnost nosi i veliki rizik, jer biti “van sebe”, ili biti neko drugi, odnosno biti genijalan, može da znači biti u predvorju ludila, a granica između tih kategorija je tanka i porozna, tvrde neki mislioci.
Okrenutost put unutra
Ima mišljenja koja melanholiju vezuju za poseban sklop osobina ličnosti koja se naziva introverzija, čije su karakteristike okrenutost put unutra, sklonost ka ruminacijama i maštanju, dok je spoljašnji svijet margina. Takođe se govori da je melanholija specifična dispozicija koja je vezana za intelekat, tj. skup saznajnih i akcionih aktivnosti čovjeka, povezan sa misaonim aktivnostima.
Direr – Melanholija 1
Prema fiziološkim aspektima, pojednostavljeno kazano, melanholija je determinisana bihemijskim procesima koji se odvijaju u posebnim moždanim strukturam i aktvnostima u segmentu tzv. neurotransmiterskog kompleksa. Melanholija
izvire iz najveće dubine ljuskog bića i sva čovjekova ljudskost je u nju kondenzovana. Tu ljudskost ona uznosi u najveće visine ovaploćene kroz raznovrsne i najuzvišenije sfere duhovnog života. Melanholiju prati suza, najplemenitija tjelesna (moždana) izlu-čevina. Suzu proizvodi bol koji dolazi kao i melanholija iz najdubljih emocionalnih slojeva čovjekove ličnosti. Suza je sublimat spoznaje i izvjesnosti stvarnosti. Stvarnost je u principu bolna i samo je melanholik objektivno percipira. Percipirajući stvarnost, čovjek percipira svoje ishodište -smrt.
Melanholija i kada bi bila forma ludila, ona bi imala opravdanje i cijenu, bar po riječima Mišela Fukoa, koji je ustvrdio daje “ludilo vid saznanja”. Antipsihijatri su tvrdili da nema duševne bolesti. Bolest je mit, metafora, putovanje u sopstvenom svijetu.
Jedan od tih svjetova i puteva koji prema njemu vodi je svakako i put što ga melanholik trasira. To je put genijalnosti i razumijevanja ljudske prirode, koji možda zbilja nastaje emanaci-jom crne žuči, ako melanholiju posmatramo iz metaforičke ravni.
Melanholik najbolje osjeća gorčinu i oporost života, njegov egzistencijalni smisao (besmisao). Ta drevna i esencijalna pitanja, pitanja smisla čovjekovog postojanja, pitanje smrti i njene transcendencije najbolje dokučuje genije melanholika. Prirodno, jer su to esencijalna pitanja koja dolaze iz najviše dubine čovjekovog bića, upravo odande gdje je i melaholiji stanište. Melanholija nas prati kao sjenka, ona je naš dvojnik. Ne kaže badava pjesnik: “Čašu meda još niko ne popi, što je čašom žuči ne zagorči….” Melanholija djeluje otrežnjujuće i prosvijetljujuće.
Piše: dr Mirko Peković
Add comment