Četvrto mjesto po učestalosti u mortalitetu, kako ističe dr Borovinić Bojović, pripada upravo ovom hroničnom oboljenju. Ovo je jedna od bolesti čija prevalenca najbrže raste. Ona je tokom 40 godina porasla za 163%, u razvijenim zemljama 3-17%, a u nerazvijenim čak 13-27%. − Sasvim je jasno da je osnovni faktor rizika pušenje. U svijetu imamo oko 6 miliona pacijenata, dvostruko više nego pacijenata sa dijabetesom – upozorava dr Borovinić Bojović. HOBP zahvata više od 5% odrasle populacije. Ekonomski troškovi liječenja su 24 miliona dolara.
Faktori rizika su spoljašnji i nasljedni. Jedan od ne tako čestih je deficit alfa-1 antitripsina, mala porođajna težina, nerazvijenost pluća na rođenju, dok osnovni spoljašnji rizik u prvom redu čini pušenje, zatim izloženost prašini i hemikalijama, zagađenje vazduha, razne infekcije i socio-ekonomski status.
90% bolesnika su pušači. Ono što je važno da naglasimo jeste da svi pušači ne obole od HOBP, ali samo 15% pušača ima HOBP.
U kliničkoj slici HOBP-a, po objašnjenju dr Borovinić Bojović, dominiraju svakodnevni hronični kašalj, češći danju, rijetko samo noću, hronično iskašljavanje, jako gušenje, osjećaj nedostatka vazduha koji se nekada pogoršava i pri najmanjem naporu. Osim fizikalnog pregleda u dijagnostici se vrši spirometrija , ugljen-monoksid difuzija u smislu kontrole emfizema, arterijska analiza gasova, rendgen pluća i srca, nivo alfa-1 antitripsina i laboratorijske nalaze.
Što se tiče diferencijalne dijagnoze, na prvom je mjestu je astma. Nerijetko problem pravi i kardijalna dekompenzacija, jer nalaz može da imitira nalaz HOBP-a, kao i tuberkuloza, koja, kako je navedeno ovom prilikom, u posljednje vrijeme uzima veći učinak nego što je bilo uobičajeno u prethodnih nekoliko decenija. Terapija obuhvata ciljanu plućnu rehabilitaciju kojoj bi trebalo posvetiti malo više značaja, inhalatorne bronhodilatatoredugog dejstva, antiholinergike, kombinovanu terapiju, što je najvažnije: inhalatorne kortikosteroide I dugodjelujuće bronhodilatatore kombinovane u jednom inhaleru.
HOBP može biti blaga, umjerena, teška i vrlo teška, i u odnosu na to dobijamo rezultate analize koje radimo. Na osnovu toga slijedi i podjela bolesnika na grupe A, B, C i D.
Saradljivost pacijenata kao uslov oporavka
Saradljivost je, kako objašnjava dr Borovinić Bojović, mjera podudarnosti ponašanja pacijenta, s jedne strane, u uzimanju ljekova i promjeni životnih navika, sa uputstvima ljekara odnosno onim što oni predlažu. S druge strane, imamo termin adherencije, mjere podudarnosti ponašanja pacijenta između, s jedne strane, uzimanja ljekova i promjene životnih navika, na koje oni najteže pristaju, s preporukama dogovorenim sa samim ljekarom.
Povećanje adherence, po podacima SZO, može imati veći učinak na zdravlje od pogoršanja samih ljekova.
Najčešći uzroci loše saradljivosti uočavaju se kod samog pacijenta. Oni mogu biti psihički i fizički i zavise od više faktora. Vrlo često u vezi su sa starošću pacijenta, njegovim socijalno-ekonomskim statusom, nerazumijevanjem preporuka, strahom od nuspojava. Najčešću pojavu u ambulantama čini strah od navikavanja. Pacijenti se, po svjedočenju dr Borovinić Bojović, uvijek interesuju da li će se previše “navići” na ljekove i da li će to imati negativnog uticaja na njihovo zdravlje.
S druge strane, priroda same bolesti, broj ljekova, način uzimanja, česte promjene u liječenju, čuveni step-up step-down u liječenju, povezani su sa određenim tehničkim procedurama. Neke neugodne nuspojave koje mogu i ne moraju da se dese tokom liječenja, izostanak brzog terapijskog učinka, ljekovi sa socijalnom stigmom, predstavljaju posebne probleme u ovom dijelu.
Komunikacijske vještine ljekara jako su bitne kod ove grupe pacijenata. Vrlo je važno objasniti o čemu se konkretno radi, zašto se ti ljekovi daju, koliko će ih dugo pacijent primati, kako će ih primati itd. Mora postojati odgovarajući stepen empatije, što, po riječima dr Borovinić Bojović, nažalost nekad nije izvodljivo zbog velikog broja pacijenata. Na uspjeh u liječenju dalje utiču i nedostatak pozitivne podrške, broj ljekova, broj recepata i njihovo trajanje, socijalno-ekonomski faktori: zdravstveno osiguranje, troškovi liječenja, nedostatak porodične i socijalne podrške i nestabilni porodični i socijalni uslovi.
Loša saradnja je uglavnom uslovljena neuzimanjem propisanog lijeka, nepridržavanjem u vezi sa doziranjem i prijevremeno prekidanje uzimanje ljekova. Ovo je češće kod ambulantnih pacijenata i kod onih koji su na dugotrajnoj terapiji, kojih je zapravo najviše. Posljedice loše saradnje čine pogoršanje bolesti, povećan rizik od nuspojava, što povećava i troškove liječenja.
Specifičnost u vezi sa astmom jeste da se radi o dugotrajnoj, doživotnoj bolesti. Nesaradnja se uglavnom uočava od strane pacijenta, kada pacijent odluči da ne uzima lijek, samoinicijativno smanji dozu ili to nenamjerno uradi.
Add comment