Za oko 2.000 ljudi jedini spas je novo srce, jetra, bubreg… U Srbiji je broj donora četiri puta manji od evropskog prosjeka, a ljekari podsjećaju da je 20 puta veća vjerovatnoća da će nam zatrebati organ u životu nego da ćemo biti donori.
U prošloj godini u Srbiji je urađeno svega 17 transplantacija bubrega, šest jetri, sedam srca i 14 rožnjača zahvaljujući preminulim donorima, a obavljeno je i 27 presađivanja bubrega zahvaljujući srodnicima koji su jedan organ odlučili da daju bolesnim članovima porodice. Ovo je malo, s obzirom na činjenicu da je u Srbiji za oko dvije hiljade ljudi novi bubreg, srce, jetra, rožnjača jedini lijek.
Statistika pokazuje da je u poslednjih desetak godina u Srbiji broj donora do četiri puta manji od evropskog prosjeka. U EU 20 donora na milion stanovnika je darovalo organe za pomoć drugim ljudima. Često se dešava da se pojave potencijalni davaoci, koji se nađu u stanju moždane smrti, kada je moguće uzimanje organa za transplantacije, ali da porodice ne daju pristanak da se to uradi.
Dr Aleksandra Plećaš Đurić, koordinatorka Kliničkog centra Vojvodine za transplantaciju organa, ističe da bi kao najčešći razlog za odbijanje navela nepostojanje saznanja najbližih srodnika o stavovima preminulog člana porodice o darivanju organa u svrhu liječenja drugih ljudi. Nepostojanje saznanja šta bi bila želja preminulog vrlo često dovodi do odbijanja, jer porodica suočena sa bolom zbog gubitka svog bliskog člana, strahuje da ne donese pogrešnu odluku, pa se odbijanje čini kao manja mogućnost da se donese pogrešna odluka.
– Kao najveću predrasudu izdvojila bi strah da nekome neće biti pružene sve potrebne mjere liječenja ako postoji saznanje o volji za darivanje organa. Ovaj strah je potpuno neopravdan, jer samo oni pacijenti kod kojih su primjenjene sve potrebne mjere liječenja, ali koje nažalost nijesu dale željeni ishod, a utvrđena je i potvrđena moždana smrt, mogu biti u mogućnosti da darivanjem organa pomognu u liječenju drugih ljudi. Izdvojila bih i nedovoljno poznavanje pojma moždane smrti i sumnju da se osoba, ipak, može probuditi iz ovog stanja. Ovo proizilazi vjerovatno iz nedovoljnog razlikovanja pojmova kome i moždane smrti. Koma predstavlja kvantitativni poremećaj stanja svijesti, može biti izazvana različitim uzorcima i različitog stepena težine ali su osnovne reflekse funkcije mozga očuvane. Moždana smrt je sa druge strane, trajni i nepovratni gubitak svih funkcija mozga, koja se utvrđuje i potvrđuje strogo utvrđenim i preciznim medicinskim postupcima i predstavlja smrt čovjeka – naglašava dr Plećaš Đurić.
Njen stav je da je neophodno podizanje svijesti o značaju transplantacione medicine u cjelosti i samim tim darivanja organa, kontinuirana edukacija zdravstvenih radnika u ovoj oblasti, kao i razbijanje predrasuda u vezi s ovom granom medicine kroz kontinuiran i svrsishodan dijalog u široj društvenoj zajednici.
Činjenica je i da je prošle godine 15 porodica u Srbiji odbilo da donira organe svojih najbližih koji su doživeli moždanu smrt.
Prema riječima dr Nataše Petrović, načelnice anestezije u Urgentnom centru UKCS-a i članice tima za transplantacije jetre, neophodno je da se o donorstvu organa razmišlja, a ne da ljudi budu dovedeni pred svršen čin i da u jednom potresnom trenutku razgovaraju na ovu temu.
Ključni predlog teksta Nacrta izmjena i dopuna Zakona omogućava građanima Srbije da se izjasne o svojoj volji povodom doniranja organa, bilo da je ona pozitivna ili negativna, na jednostavan i dostupan način – kod ljekara bilo koje specijalizacije, kod javnog bilježnika ili putem e-uprave. U slučaju da je potencijalni donor osoba koja nije dala prethodno izjašnjenje, porodica bi bila pitana o tome kakav je bio njegov/njen stav o doniranju organa.
IZVOR: Politika.rs
