Od kada se alkoholna pića konzumiraju postavljalo, se pitanje koji su motive u pozadini toga čina. Dugo je preovladavalo mišljenje da se pije iz dokolice i obijesa (ljudi sa donje socijalne ljestvice).
Danas je prihvaćeno mišljenje da je alkoholizam bolesna navika, prevashodno znak nekog poremećaja (psihičkog, tjelesnog ili socijalnog). Iz tih razloga se govori da je alkoholna adikacija simptomatske prirode i indikator nekog primoradijanog poremećaja (problema); katkad ,rjeđe, to nije lako verifikovati, pošto se primarni poremećaj može kombinovati sa poremećajima koji nastaju kao zloupotrebe alkoholnih pića.
Naime, u toku duževremenog alkoholizma mijenjaju se i propadaju, manje više, sve psihičke funkcije. Evidentna je rasijanost, opadanje pamćenja, shvatanja i rasuđivanja, ukratko opada količnik inteligencije i intelektualne efikasnosti, emocionalni život alkoholičara radikalno se mijenja, raspoloženje oscilira, javlja se napetost, razdražljivost i impulsivnost, do apatije i depresije. Ranije aktivnosti opadaju, kao i volja i voljne djelatnosti. Tokom dugog alkoholizma navedene smetnje mogu da dovedu do ozbiljnih promjena ličnosti, i psihijatrijskih komplikacija u čijoj osnovi se nalazi oštećenje mentalnih funkcija i aktivnosti.
DVIJE SUPROTNE SLIKE O SEBI
Mentalni život alkoholičara vrlo je složen. Njega karakteriše obilje iluzija i zabluda, pa i opšta zbrka i konfuzija. Alkoholičar pije, ali najčešće ne zna šta se sa njim događa (ne zna zašto pije). On ne može da objasni svoju naviku i zavisnost od alkohola. Alkoholičar ne pravi razliku izmedju socijalno prihvatljivog pijenja i sadašnjeg ekscesivnog pijenja. Sjećam se jednog pacijenta koji je pokazivao sve znake toksikomanskog alkoholizma, ali je to negirao riječima – Ja sada ne pijem…, tačno je da sam ranije pio…, sada samo popijem po pola flase likera…, to nije alkohol.
Alkoholičari se mahom brane na sledeći način: – Svi piju, svaki čovjek pije. Tu je aktuelna teorija o socijalnoj komparaciji.
Maniri ponašaja i oscilacija raspoloženja katkad su toliko upadljivi da stanje napitosti imponuje maniji, a trijezno stanje depresiji (bipolarna ciklična afektivna psihoza). Alkoholičar često ima dvije suprotne slike o sebi. One mogu da zbunjuju i njega i okolinu. On je obično dobar trijezan (“ najbolji drug” ili loš pijanica “nula”), što sebi intimno priznaje, ali nikada okolini.
Alkoholičar je na raskršću zdravog i bolesnog. On ima svoj svijet i realnost. Iako ne misli racionalno, okolina vjeruje da se radi o zreloj i odgovornoj osobi. Izbjegavajući stvarnost, koristeći razne “tehnike” alkoholičar se kreće samo jednim putem – putem koji vodi do alkohola, i kako opravdati pijenje.
EMOCIONALNA I SOCIJALNA NEZRELOST
Opšte poznata je činjenica toksikomanskog pijenja – izbjegavanje odgovornosti i samokontrole. Alkoholičari za alkoholizam okrivljuju svakog (alkohol, druge ljude, bračne razmirice, đecu, teško djetinjstvo i sl.) osim sebe. Iako su mišljenja u vezi alkoholičarskog karaktera disparintna – jedna (radikalna), da ne postoji alkoholičarski karakter, i druga (liberalniji stav), da postoje neke zajedničke osobenosti i karakteristike, manje – više prisutna kod alkoholičara. Alkoholičari su neprilagodljive, asocijalne osobe. To proističe iz činjenice što se savjet – “Nad-Ja” alkoholičara lako “rastvara” u alkoholu.
Alkoholičara karakteriše emocionalna i socijalna nezrelost. Time je alkoholičar sputan da preduzme ulogu u zadovoljavanju svojih i drugih potreba (nagomilava dugove, kupuje jeftine stvari). U osnovnim (vidalnim) sektorima života evidentna je neefikasnost. Zanemaruju se porodične i bračne obaveze (ne radi se sa djecom, zanemaruju se seksualni odnosi, napušta se posao ili često mijenja radno mjesto), neadekvatni su odnosi sa drugim osobama (teško se sklapaju i održavaju prijateljstva, izuzev sa alkoholičarima). Njima nedostaje zdrava inicijativa i samodisciplina. Ponašanje je nepostojano, vole da se hvale, puno obećavaju, teško shvataju svoje realne i tuđje probleme. Katkad im je ponašanje omnipotentno, ignorišu autoritete, predstavljaju se kao sveznalci. Odnos sa ljudima im je mahom površan. Oni kao da ” bježe” od svojih osjećanja. Domet njihovog interesovanja radikalno je redukovan, oni ne paze na svoj izgled (toaletu), mahom su zapušteni, informisanost je elementarna, ponašanje je konvencionalno, često stereotipno.
ZAJEDNIČKE OSOBINE
Uz navedene, postoje i mnoge druge zajedničke osobine alkoholičara, kao sto su nesposobnost autentičnog izražavanja emocija, nizak prag tolerancije na frustracije, visok stepen anksioznosti, nesigurnosti, osjećanje inferiornosti i ugroženosti (paranoidnost), megalomanija, seksualna izopačenost i sl.
Kod alkoholičara nije rijetkost samoubistvo, sto je vjerovatno posljedica alkoholičarske depresije.
U jednom nasem ranijem radu mi smo našli u praćenom uzorku alkoholičara koji su izvršili samoubistvo u 7,50 odsto slučajeva.
Ukratko, pobrojane osobine alkoholičara bitno narušavaju njihovu biopsihološku i socijalnu homoestazu, pa je zbog toga njihova korekcija (liječenje) od prvorazrednog značaja, kako po njih same, tako i po porodicu i društvenu zajednicu.
Add comment