Anksioznost (unutrašnja tjeskoba, strah, napetost) je normalna reakcija na stres, brigu ili prijetnju , ali kada je veoma jaka, dugotrajna ili nesrazmjerna u odnosu na okolnosti dobija karakteristike anksioznog poremećaja. Umjerena količina anksioznosti je normalna pojava usljed nekih stresnih događaja ili situacija i predstavlja odbranu organizma od prijetnje ma kakva ona bila. Anksioznost, odnosno osjećaj straha, napetosti, može se javiti u različitim oblicima i ispoljiti na različite načine. Može se ispoljiti kroz: napade panike, sve vrste fobija (agorafobija, strah od paukova, visine itd.), generalizovanu anksioznost (tzv. pretjeranu brigu), zdravstvenu anksioznost (tzv. strah od smrti i bolesti), opsesivno – kompulzivni poremećaj (stalno ponavljajuće zastrašujuće misli i rituali koje osoba sprovodi da bi umanjila strah), socijalna anksioznost (strah od javnog nastupa, stidljivost u komunikaciji), nesanicu (problem sa uspavljivanjem, plitak san, rano buđunje i sl.), posesivnost, seksualne probleme (erektilna disfunkcija, prijevremena ejakulacija, anorgazmija), psihosomatske tegobe (problemi sa varenjem, tenzione glavobolje, visok krvni pritisak, povišen holesterol, astma, čir, promjene po koži itd.). U osnovi svih ovih poremećaja stoji isti uzrok, a to je anksioznost. Pojam anksioznost: Aksioznost je neprijatno stanje strepnje, odnosno strašljivog isčekivanja da će se nešto loše desiti. Osoba očekuje neku opasnost i ima doživljaj da neće moći da se zaštiti od te opasnosti ili da će teško podnositi njene posljedice. Ovo je fenomenološka definicija, odnosno definicija koja opisuje kako se anksioznost ispoljava.
Ali, šta je zapravo anksioznost i zašto se ona uopšte javlja? Anksioznost je simptom, signal, alarm koji govori da osoba nije više u stanju da potiskuje, supresuje, trpi i kontroliše neka osjećanja koja je do tada potiskivala. Osjećanja koja osoba nastoji da kontroliše, odnosno supresuje mogu biti: strah, tuga, bijes, bespomoćnost i sl. Anksioznost je samo signal da osoba više ne može da potiskuje. To što osoba ne može više da potiskuje i kontroliše je u suštini posljedica trauma i neprijatnih događaja koje je osoba do tada doživjela i kumulirala, te više nije u stanju da se samostalno nosi sa tim. Savremeni način života sve više doprinosi osjećaju unutrašnje tjeskobe i nemira koji se sve češće javljaju u mladih osoba u svijetu i kod nas. “Brzi” način života, sve veći stres, nezdravi stilovi života, manjak socijalizacije i sve “siromašniji” međuljudski odnosi kako u porodici tako i u društvenoj zajednici gdje osoba živi i radi, loša adaptacija na nove životne situacije čine, izgleda, glavni uzrok sve veće incidence ovog stanja. Ono što je u osnovi ovog stanja je svakako intrapsihički konflikt. Često se mladi bore i sa socijalnom fobijom, kao oblikom anksioznosti, kada se često plaše javnog nastupa. Od ovog straha boluje između sedam i trinaest odsto svjetske populacije. Sa druge strane, postoje specifične fobije u vidu straha od životinja, krvi i povreda, zatvorenog prostora i drugog, od čega boluje oko trinaest odsto stanovništva na Zemlji. Kao jedan od najtežih oblika anksioznosti mogla bi da se navede ispitna, koja je vidljiva kod studenata. Njihov strah i panika od ispita graniči se sa konstantnim stresom. Taj stres može da prati mlade i nakon završenih studija, to jest da se intenzivira nakon nekih drugih stresnih događaja tokom života. Posebno su osjetljivi ambiciozni studenti. Odagnati strah i stres jedan je od ključnih faktora za normalizaciju odnosa u porodici, među prijateljima i poznanicima, ali i za sopstveni mir. Ono što je važno napomenuti jeste da neuroze, gdje spada i anksioznost, sa svim svojim oblicima ne progrediraju u druge psihičke poremećaje (npr. psihoze), te da su to najčešće hronična stanja koja ometaju osobu u svakodnevnim aktivnostima. Anksiozne osobe često posjećuju ljekare žaleći se na različite tegobe koje se ni u kom slučaju ne smiju pripisati psihogenim uzrocima bez detaljne evaluacije stanja i ispitivanja svih tegoba koje osoba navodi. Neke od najčešćih tegoba koje anksiozne osobe navode su: nedostatak vazduha, osjećaj gušenja, lupanje srca, nelagodnosti u grudima, tremor, hladno preznojavanje, znojenje dlanova i tabana, poremećaji koncentracije i pažnje, otežano uspavljivanje, poremećaji apetita, bolovi u mišićima, posebno potkoljenicama (nekada su to i prvi znaci anksioznosti kod mladih), butinama, ramenima, mučnina, povraćanje i mnoge druge tegobe. Ove tegobe se mogu javiti i u sklopu velikog broja drugih oboljenja ili stanja te se ne smiju pripisati anksioznosti bez prethodno isključenih svih drugih stanja i detaljne dijagnostike i praćenja. Anksioznost postoji dok god osoba potiskuje i nastoji da kontroliše istu. Anksioznost se i javlja zato što je osoba previše potiskivala osjećanja koja su posljedica traumatskih iskustava i sada više nema kapacitet da to nastavi. To je kao da svaki put umjesto da bacite đubre vi ga ćušnete pod tepih do momenta kada ispod tepiha nema više mjesta i neprijatni miris počinje da se širi oko vas. Kako se osloboditi anksioznosti? Anksioznost opstaje dok god se opiremo njoj i drugim neprijatnim osjećanjima. Jedini način da se riješimo anksioznosti je da prestanemo da joj se opiremo i suočimo se sa njom bez otpora i analize. Znači dok god pokušavamo da kontrolišemo anksioznost ona kontroliše nas. Na koje sve načine pokušavamo da kontrolišemo anksioznost a na taj način je zapravo održavamo: 1. Borba – podrazumijeva mentalno i fizičko nastojanje da se anksioznost eliminiše, da se spriječi njena pojava i umanji njen intenzitet. Na mentalnom nivou osoba pokušava da kontroliše svoje strašne misli (opsesivne misli, brigu, strah od bolesti i sl.) a na tjelesnom nivou osoba se steže, ima hronične mišićne spazme koji služe da se anksioznost potisne, zadrži njena ekspresija (hronični mišićni spazmi u mišićima ramena, vrata, potiljka, dijafragme, nogu). Što se osoba više bori sa anksioznošću anksioznost postaje sve jača, duže traje i osoba se osjeća više neprijatno, izmoreno i iscrpljeno. 2. Izbjegavanje – osoba izbjegava sve situacije u kojima doživljava anksioznost ili koje je podsjećaju na anksioznost (na primjer: autobus, lift, bolnice, odlazak kod ljekara, prilaženje djevojkama itd.). Izbjegavanje dovodi do pojačavanja anksioznosti jer osoba svaki put kada pobjegne ili izbjegne neku situaciju u kojoj se osjeća anksiozno zapravo potvrđuje svoj doživljaj bespomoćnosti i nemogućnosti da podnese anksioznost. 3. Analiza – podrazumijeva mentalni vid borbe sa anksioznošću. Osoba pretjerano analizira svoje misli, osjećanja, tjelesne senzacije i postupke i na taj način nastoji da kontroliše anksioznost. Na primjer, osoba pokušava da iskontroliše svoje misli kako ne bi mislila na neke strašne stvari, kako ne bi “izgubila kontrolu” i uradila nešto strašno. 4. Somatizovanje – osoba koja ne misli o svojim osjećanjima ona ih doživljava isključivo kao tjelesne simptome (spazmi, glavobolje, visok pritisak itd.). Odnosno osoba svoju unutrašnju nelagodnost, tjeskobu ili strah prevodi u tjelesne, somatske tegobe.
Add comment